“BLAGO BABI“ – Snežana A. Topalović

– Jeste li gladni, blago babi?

Tom rečenicom počinjala je svaka naša posjeta babi Mitri, đedovoj sestri.

– Nisam znala da dolazite! Spremila bi baba nešto ljepše. Nisam ni ljeb ispekla. Ko insan sam pa pečem preko dana, taman mi bude. Sad će baba uštipke. Za čas. Je li to škola gotova, blago babi?

Baba Mitra je pravila najbolje uštipke „za čas“. Jeli smo ih sa slanim kajmakom ili bestiljom, a ponekad ih umakali u šećer. Nikad nigdje nisam probala slične. Kasnije sam ih i sama pokušavala praviti, ali uzalud. Ili upiju masnoću, ili pregore, ili su nepečeni, uglavnom ni blizu babinim. To je onaj ukus kog se sjećate, koji ostane prisutan čitavog života.

Baba je živjela sama. Mirko, njen sin jedinac, živio je sa djecom u Njemačkoj. A ona je živjela za raspuste da vidi unuke, kada bi došli. Uvijek je pričala o njima i pokazivala nam slike koje su joj redovno slali. Starije slike čuvala je u maloj metalnoj kutiji od keksa, a novije u staklu od kredenca.

– Blago babi, porasli su. Mirko ih vodi dva puta sedmično u našu školu, jezik da ne zaborave. Sad će oni, čim koji dan.

Mirko je bio oženjen Njemicom, čudnih navika za naše podneblje. Nije jela hljeb ni meso, što je našim ljudima bilo neshvatljivo, a dane je provodila u dvorištu, sunčajući se, što nam je bilo još čudnije.

– Mirko, bolan, reci joj da ide viškuće, vako je svi vide, narod se himbreti!

– Majko, to je u svijetu sasvim normalno. Ima kupaći.

– E jadan ti je svijet đe je golotinja normalna. – odhukivala je.

Unuci su bili klasična gradska djeca. Bljedunjavi, nosili su naočare i nikako se nisu uklapali u našu seosku idilu. Uvijek besprijekorno čisti i na oprezu da se ne isprljaju. Nismo ih baš voljeli, ali smo voljeli slatkiše koje su donosili, pa smo ih nekako trpjeli. Mirko je imao fotoaparat i nekoliko puta nas je, u toku odmora, slikao. Namještali bismo se najbolje što znamo. Kasnije, najčešće uz novogodišnje čestitke, stizale bi i fotografije.

Baba Mitra skoro nikad nije bila sama, uvijek joj je neko dolazio. Valjda su ta njena izražena srdačnost i toplina privlačili ljude. Niko nikad od nje nije gladan otišao, pa čak i seoske pijandure znale su da će kod nje dobiti hranu pa su kao „poslom“ svraćali. Jednostavno, znala je sa ljudima.

Mi djeca smo je posebno voljeli. Kada bismo napravili neki veći zijan išli smo pravo kod nje, a onda bi nas ona pravdala pred roditeljima na samo njoj svojstven način. Naravno, uvijek uspješno. Davala nam je suđe da se igramo, puštala nas da mijesimo tijesto, a onda ga bacala kokošima.

– Ajde, Boga ti, neće kuća propasti za šaku brašna, nek se djeca nadovolje. –branila nas je.

Dječacima je davala alat da se igraju.

– Kad završite, ostavite pred magazu pa će baba skloniti na mjesto. Samo se nemojte svađati, blago babi!

Kada nam je kod kuće ručku bila čorba ili nešto što ne volimo, mi smo išli kod babe da nam pravi uštipke. Jeli smo dok nas stomak ne zaboli. Kasnije, kada smo porasli, kod babe Mitre se pušilo i kavenisalo, krijući. Gledala nam je u šolju i pričala sve ono što smo željeli da čujemo, uz obavezan savjet, na kraju:

– Muškinje je brezobrazno, četvere oči otvorite.

Godine su prolazile, a ona se uopšte nije mijenjala. Ista marama, suknja, prsluk, priglavci i opanci, pa i bore. Činila mi se uvijek ista. Ruke koščate, grube, ali kad zagrle dušu griju. Da ne zaboravim, uvijek nam je svima plela iste džempere, pa kad dođe zimski raspust mi uniformisani, ko vojska.

– Baba, bona, pa što svima iste? – zadirkivali smo je.

– Iste, jakako, svi ste vi babi isti. –govorila je.

Plakala je kada nas je ispraćala i gurala nam smotuljke para u džepove: – Kupite nešto za školu. – a kasnije, krijući od roditelja – Evo, da imate za cigara.

Bližila se devedesetoj kada su je smjestili u dom. Mirko je i ranije htio, ali je ona odbijala.

– Dok mogu sobom, neka me.

Kada sam joj prvi put došla u posjetu, promjene na njoj bile su vidljive. Kućne papuče i mantil, uvela, koščata, mršava… Bila mi je neobična. Ne znam jesam li je ikad prije vidjela bez marame.

– Blago babi! – plakala je od uzbuđenja – Kako si mi sinko? Kako đeca, čojek?

– Dobro su, baba, svi. Kako je tebi ovdje? Kako se brinu o tebi? Treba li ti šta?

– Ma brinu, ne mogu dušu griješiti. Nisam ti ja za ovo, ali star insan nikom ne treba. Fali mi razgovor, nemam odi s kime progovorit, ko s našijem svijetom. Imaš li slika od đece da ig baba vidi?

– Imam baba. – vadim telefon.

Baba gleda i tepa im:

– Blago babi, jabuke moje. Ovaj mali isti ćaća… preslikan, a mala, prava ljepotica. Nemoj mi više brež njike dolazit. Što ig nisi povela?

– Dovešću ih drugi put, obećavam.

– Je si li gladna? Ima tamo u natkasni voća i soka.

Gledam je i ne vjerujem. Navikla da dijeli, da ugosti, pa koliko ima da ima.

– Nisam,baba, ručala i krenula.

– Onda đeci ponesi, ima jedna napolitanka. I ižljubi mi ig.

– Hoću baba. Nego, hoćeš li mi odati tajnu recepta za uštipke?

– Oću sine. Moraš ig pravit iz ljubavi. Onda moraju valjat, ko i sve u životu.

Grlim je. Dobra moja baba.

Plakala je kada sam pošla.

– Slabo mi ko dođe. Dođi mi češće, da progovorimo.

– Hoću, baba. – obećah i slagah.

Nisam joj išla često, a nije dugo ni poživjela. Umrla je u 92. godini. Sama, u tišini sobe staračkog doma. Nisam joj toliko toga rekla. Nisam joj nikad rekla koliko je volim i koliko mi znači. Nisam je obilazila koliko je trebalo. Mogla bih da se pravdam, djeca, posao, obaveze, ali u duši znam da je to nemar, samo i jedino nemar. Znam da sam mogla i više i češće, da joj uljepšam posljednje dane, jer je ona moje znala i te kako uljepšati. Svašta bih joj imala reći, ali gotovo je, kraj. Što sam rekla, rekla sam. Što sam uradila za nju, uradila sam.

Na sahrani je bilo dosta ljudi, za jednu staru osobu. I to je valjda pokazatelj kakav je ko za života. Sjedalo se četiri puta za sofru.

– Velika sahrana!

– Ma zadužila je ona jadnica svakoga!

– Dobra je Mitra žena bila! – čuli su se komentari.

Jeste, zadužila je ona sve nas, a jesmo li se mi njoj odužili kako je zaslužila? Nismo, Boga mi, ni blizu, a što je najgore, više i ne možemo. Tako je mnogo davala, a tako malo tražila. Samo toplu riječ. Mi nismo mogli ni toliko. Umrla je željna razgovora. Neka nam je na čast!

Da li je blago babi? pitam se.

Kao što reče Patrijarh Pavle: „Biće nam bolje kad budemo bolji.“

Copyright © 2020 Snežana Aleksić Topalović. Sva prava zadržana.

 

 

О Dejan Spasojević

Проверите и

„МОЛИТВА УМЈЕСТО ПОЉУПЦА“

„Поезија је оно што се сања, оно што се замишља, оно што се жели, и …

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена.