“Čovjek nije ni anđeo ni životinja, i nesreća je što onaj koji želi da postane anđeo, postaje životinja”
Blez Paskal
Recenzija za roman “Ljubav i mržnja” Ružice Bujadnjak Todorović
Ljudsko srce je bajno polje na kojem se odvija rat između raja i pakla, pa koliko ko osvoji – toliko mu pripada. Upravo takav “rat” je prikazan u romanu o kojem govorimo.
Pisateljica Ružica Bujadnjak Todorović ima izražen talenat da pronađe, prepozna i pretoči u literarno ostvarenje vrlo impresivne sudbine svojih likova. Junakinja njenog romana “Ljubav i mržnja” je ličnost koja je upravo prošla i raj i pakao, čij životni put autorka vrlo vješto i smjelo prikazuje u ovom trileru.
Da se podsjetimo – triler je književni žanr prepun napetosti i iznenađenja koja jako stimulišu čitaočevu pažnju, pružajući mu osjećaj napetosti, uzbuđenja, iznenađenja, isčekovanja i strepnje do samog kraja romana.
Uobičajena tema trilera je stradanje pravedne – nevine žrtve od psihički poremećenog nasilnika, što u ovom romanu upravo dolazi do apsurda to što je žrtva nepunoljetna kćerka, a silovatelj njen razvratni otac.
Seks je danas u literaturi, barem ovoj kojom nas zasipa novi trend, postao mehanički i hladan, valjda zbog toga što je godinama lišavan seksualnosti prestao biti čin iskrene ljubavi, i postajao sve više objekat koji posjeduje savim drugu konotaciju – od izživljavanja do nasiliništva.
Seks kao takav, koji nanosi bol i patnju, i duše i tijela, književnica je vrlo slikovito prikazala kroz etape koje je proživljavala junakinja romana, a to su silovanje, abortus, pokušaj samoubistva do liječenja u psihijatrijskim ustanovama.
Međutim, pisateljica prikazuje i drugu stranu “medalje”, gdje je seks utješan, djelotvoran i spasonosan, a uz sve to on je i čin životvornog produžavanja egzistencije.
I sam Gospod je govoreći o braku rekao da će dvoje zaljubljenih ostaviti oca svog i majku svoju, i postati jedno.
Opis ovakvog seksa kod autorke je sočan, romantičan, pun ženskih opsesija, nježnosti i dubokih osjećanja. To je ljubav u kojoj može jedna ruža biti cijeli vrt, i voljena osoba može biti čitav život. To je ona ljubav koja ima magičnu moć da i teške situacije preobrati u predivne trenutke. Upravo tako se junakinja iz smrti – uz savršenog partnera vratila u novi život, život pun ljubavi i razumijevanja, u čemu je sadržana poruka ovog romana – da treba istrajati u pravednoj borbi do kraja, i vjerovati u sebe i u pobjedu dobra nad zlom.
Mjesta u kojima se odigrava radnja ovog romana su dijametralno različita. To su Švajcarska – sa svim svojim materijalističkim i modernističkim dostignućima pa sve do obmanjujućih destruktivnih ponašanja, i Bosna – u kojoj su još uvijek prisutni tradicija, vjerski obredi, predusretljivost i osjećaj sabornosti. U romanu je prikazano više likova, što iz jedne, što iz druge sredine, a od dva glavna lika junakinja je iz Švajcarske, o njen izabranik, mladić iz Prijedora, zaposlen u njihovoj porodičnoj farmi.
Uprkos nesakrivenoj mržnji djevojčinog profašistički orijentisanog oca, prema ovom strancu, doći će do iskrene ljubavi pa i do braka ovih dvoje mladih i tako pomiriti sve pomenute krajnosti, te prevazići mnoge problem i riješiti svoj materijalni i socijalni status.
Do kraja samog romana književnica će vješto, čitko i pitko povezati sve niti koje je izložila na početku price i dati nam odgovore na sva očekivana pitanja.
Međutim, ključni odgovor na sva pomenuta pitanja dala je upravo pisateljica u ovom epilogu na kraju knjige:
“Rođen si da živiš, ne da samo postojiš. Ti si umjetnik svoga postojanja, i uvijek postaješ tačno ono što ti je suđeno biti. Oboji platno svoje sudbine i oblikuj oblik svoje stvarnosti. Nikad ne zaboravi da je iznad svega tvoj život, remek – djelo koje si sam stvorio. Budi zahvalan na tome gdje si bio, ponosan na to gdje jesi, i uzbuđen zbog toga kome tek trebaš ići.”
Svim čitaocima koji tragaju za uzbudljivim i zanimljivim sadržajima, kakvih je na pretek u ovoj knjizi, sračno preporučujem roman “Ljubav i mržnja” Ružice Bujadnjak Todorović.
Vojisalva Jovanić
RECENZIJA ROMANA LJUBAV I MRŽNJA
Roman „Ljubav i mržnja“ predstavlja duboko emotivno i psihološki uvjerljivo književno djelo koje se bavi najosjetljivijim i najskrivenijim temama porodičnog života: nasiljem, manipulacijom, potisnutim traumama i borbom dvoje mladih ljudi da sačuvaju ljubav u svijetu koji im se neumoljivo suprotstavlja. Priča o Helgi i Iliji nije samo ljubavni roman, niti samo psihološka drama – to je kompleksna ljudska ispovijest o odrastanju u okruženju gdje se ljubav uči kroz bol, gdje sigurnost ne dolazi od tamo gdje bi trebalo, i gdje se mladi čovjek prerano susreće sa tamom koja oblikuje njegov daljnji život. Upravo ta dubina – to iskustvo mladosti zgažene strahom i teretom tuđih grijehova – čini ovaj roman snažnim i potresnim.
Autor veoma uvjerljivo i realistično gradi lik Helge, djevojke koja odrasta u kući uništenoj emocionalnim zlostavljanjem, patološkom kontrolom i prikrivenom agresijom. Njen otac Kurt oblikovan je kao mračna sila koja stoji u temelju cijelog romana – opsesivna, manipulativna, nasrtljiva i destruktivna figura koja istovremeno dominira i razara. Helgina majka, potrošena i emocionalno slomljena žena, dodatno pojačava atmosferu bezizlaznosti: ona je senka sebe same, uplašena, pasivna, nesposobna da se suprotstavi mužu, ali savršeno svjesna svega što se odvija oko nje. Njena nemoć je jednako bolna kao i Kurtova agresija. Helga, kao njihovo dijete, biva zarobljena između ta dva svijeta – majčine tihe patnje i očeve brutalne kontrole.
U takvom okruženju, Helgina ljubav prema Iliji postaje više od romanse; ona postaje jedini izlaz, jedina nada, jedini čist prostor u životu. Autor ne prikazuje njihovu ljubav kao idealizovanu ili sentimentalnu, nego kao emocionalni spas koji je istovremeno ranjiv i opasan. Ilija, kao lik, donosi snagu, zaštitu i balans; on je racionalan, osjećajan i duboko odan. Njegova briga za Helgu, njegova spremnost da rizikuje vlastitu sigurnost i da se suprotstavi njenom ocu, njegovo strpljenje i suosjećanje – sve to daje ovoj ljubavnoj priči dimenziju rijetke iskrenosti. On ne voli Helgu uprkos njenim traumama, već je voli zajedno sa njima, potpuno svjestan šta nosi i kroz šta prolazi.
Roman je posebno snažan u prikazu psihološke dinamike u Helginoj porodici. Atmosfera u kući je mračna, napeta i stalno na ivici pucanja; čitalac se osjeća kao da se kreće kroz prostor u kojem svaka škripa može izazvati eksploziju. Strah je stalno prisutan, ne kao trenutni događaj, već kao hronično stanje koje obilježava svaku rečenicu. Autor izuzetno precizno prenosi unutrašnje stanje likova – njihovu strepnju, neizvjesnost, prešutne porodične tajne i stalnu napetost. Kurtovi postupci, prijetnje, prikriveni seksualni nagoni, manipulacija i emocionalno nasilje prikazani su brutalno iskreno, ali ne i vulgarno; autor uspijeva da prikaže tamu bez jeftinog šoka, sa literarnom mjerom i emocionalnom dubinom.
Ljepota romana leži i u tome što je radnja smještena između dva svijeta – između Ilijine porodične topline i Helgine porodične hladnoće, između Bosne i Švicarske, između ljubavi i straha, između želje za slobodom i zarobljenosti u prošlosti. Ova kontrastnost pojačava emocionalni naboj djela i daje likovima jasnoću i dubinu.
Stilski, roman je pisan jednostavnim, tečnim i vrlo emotivnim jezikom. Rečenice su često kratke, direktne i nabijene značenjem, što čitaocu omogućava brzo povezivanje sa likovima. Autor ne bježi od dijaloga, unutrašnjih monologa i psiholoških pasaža, čime postiže snažan doživljaj prisutnosti – kao da čitalac stoji u istoj prostoriji sa likovima i osluškuje njihove misli. Dramatične scene su izuzetno jasno i vizuelno prikazane, gotovo filmski, što doprinosi snazi naracije.
„Ljubav i mržnja“ je roman koji se ne čita lako – ne zbog stila, nego zbog teme. On otvara pitanja o tome koliko porodica može da uništi ili spasi, koliko ljubav može da bude utočište, koliko je mlad čovjek ranjiv pred silama koje ne može kontrolisati, i koliko je važno prepoznati granicu između ljubavi i patnje. Ovaj roman, iako snažno emotivan, nosi u sebi i moralnu poruku: da zlo najčešće živi za stolom, da najveće opasnosti ne dolaze spolja, već iznutra, iz onoga što se dešava iza zatvorenih vrata.
Ono što ovaj roman čini zaista posebnim jeste njegova ljudskost. Nema idealizacije, nema crno-bijelih likova, nema površnih rješenja. Sve je duboko, bolno, realno i životno. Likovi su puni mana, strahova, strepnji, ali isto tako i neugasive nade. Njihova borba je borba mnogih mladih ljudi koji odrastaju u porodicama gdje se ljubav miješa sa grubošću, gdje su granice zamagljene, gdje se djeca ne pitaju, a odrasli ne objašnjavaju. U tom smislu, ovaj roman nije samo priča o Helgi i Iliji; to je priča o stotinama mladih ljudi koji žive slične živote, ali šute. Autor je njihov glas.
„Ljubav i mržnja“ je roman koji će ostati u sjećanju čitaoca. Ne zbog šoka, nego zbog istine. Ne zbog senzacije, nego zbog emocionalne iskrenosti.
Ovaj roman nosi sve elemente koji ga čine vrijednim: snažnu priču, psihološku dubinu, emotivnu težinu i univerzalnu poruku. To je djelo koje se može čitati i kao intimna ispovijest, i kao porodična drama, i kao psihološki roman. Njegova najveća vrijednost je što dira, potresa i ostavlja trag. A to je, u književnosti, najvažnije.
Miodrag Mićo Gačić
