Ivo Mijo Andrić

NAZDRAVLJE I NA RADOST SVIMA!

Milan Kuridža: DJECA LOŠIH KOMUNISTA, ASoglas, Zvornik, 2024.

Zanimljivi su povodi i načini na koje pisci ulaze u svijet književnosti. Neki se tim poslom kojega, iz dobro poznatih razloga zovu i umjetnošću, počinju baviti još u osnovnoj školi, neki u srednjoj ili na fakultetu, a ne mali broj njih i u kasnijem, da ne kažem, preostalom dijelu života. Svako u vrijeme i pod okolnostima koji ga potaknu na zapisivanje svojih i tuđih misli, ili konkretnih odnosno izmišljenih događaja i likova. Pjesniku, aforisti i humoristi Milanu Kuridži taj literarni osjećaj i nagon proradio je i aktivirao se tek onda kad je nakupio dovoljno znanja i životnog iskustva da može progovoriti o svijetu u sebi i oko sebe na zreo i promišljen način.
Do tog dugouzlaznog polaganog leta u svijet pisanja došlo je tako što je Milan počeo najprije bilježiti vlastita razmišljanja o životu i svemu što se zbivalo oko njega i što mu je nekad dizalo, a nekad spuštalo pritisak odnosno tlak. U tom gibanju i federiranju čovjek dođe u stanje da može reći i napisati i ono što je ranije mislio da ne može, ili čak i da ne treba. Njegove misli i primisli u tim trenucima bivaju prenesene na papir ili u kompjuter u obliku koji se tada učini najprikladnijim i najboljim za saopćavanje drugima, to jest cijelome svijetu. Naravno da to cijeli svijet neće ni čuti niti pročitati, ali ono što je zapisano ostaje kao dokaz da je čovjek tada to tako mislio. Je li mislio dobro i je li se izrazio na pravi i najbolji način, to je stvar percepcije drugih. A drugi su širok pojam u koga se može svrstati i pisac ovih redaka.

Elem, kako bilo da bilo, Milanove zapisane misli pretočene u aforizme, epigrame, pjesme i kratke priče došle su do urednika Dejana Spasojevića koji je od njih sačinio i objavio neveliku knjigu pod naslovom Djeca loših komunista. Zanimljiv je to i provokativan naslov koji na prvu izaziva pažnju svakog potencijalnog čitača. Tako i moju kad mi je autor poslao poštom knjigu iz svog Prijedora, grada u Zapadnoj Bosni. Onog istog Prijedora o kome govori prelijepa pjesma sevdalinka pod naslovom Oj Prijedore pun si mi sevdaha. Rođen sam i živio sam u Bosni i sve sevdalinke bude u meni duboke elegične osjećaje i unose čistu vedrinu u dušu. Tako sam eto doživio autora i knjigu o kojoj pišem prikaz.
Djeca bivših, a među njima i djeca loših komunista, žive među nama i živjet će i dalje sve do vremena kad će se komunistička ideologija opet vratiti na scenu. Bilo je te ideologije i prije stotinu i hiljadu godina i glupo je vjerovati da je opet neće biti. Naprosto zbog toga što ni jedna ideologija, pa i komunistička, nije apriori dobra ili loša. Svaka u sebi ima od 1-99 posto dobroga ili lošega. Neke samo 1, a neka možda i 99 posto, samo se to nije mogla dokazati u određenom vremenu i prostoru. Ovaj ideološki okvir Milan Kuridža najbolje je, najpreciznije i najslikovitije opisao u svom prosedeu, skici ili verbalno-leksičkom projektu pod naslovom Paradoksalno je da…koji je objavljen pri kraju knjige. Tu je rečeno mnogo toga što treba reći takozvanim političkim veleumovima i glavama napunjenim slamom, pljevom i drvnom piljevinom.

Cijela knjiga sastavljena je inače od ironičnih, alegoričnih, sarkastičnih, hiperboličnih, satiričnih i drugih misli, aforizama, epigrama, pjesama i proznih zapisa koji su napisani u istom ili sličnom tonu. Takve i trebaju biti knjige koje nose i pronose dobronamjerne poruke ljudima raznih nacija, vjera, interesnih grupa i navijačkih skupina. Njima ne treba podilaziti, niti im se približavati u mjeri koja ugrožava ljudska prava, slobode i individualni zdravi integritet. Ne moramo se mi u svemu slagati, ali se trebamo uzajamno poštovati i uvažavati jer pripadamo istoj ljudskoj vrsti. Tko misli drugačije, daleko mu bila rodna i tuđa kuća. Aforist to najbolje oslikava bračnim apsurdom ili paradoksom koji prenosi kućnu atmosferu: Supruga i ja imamo usaglašeno mišljenje. Ona misli jedno, a ja to isto. Ta bračna harmonija jednako učinkovito iščitava se i iz aforističkog priznanja: Imao sam i ja životnih uspjeha. Ali za njih srećom moja supruga nije znala. Kad je sve to tako doma, a u stvarnom životu često i jest, onda su sve druge sličnosti i razlike moguće i gotovo, pa dopuštene.

Dobri i temeljiti aforisti zapisuju misli o svemu i svačemu. Nema društvene pojave i problema koga oni ne primjećuju i o kome se ne oglašavaju na jednostavan, promišljen i duhovit način. Svaka negativna pojava ili društveni problem zaslužuju da budu primijećeni, zabilježeni, javno prokazani i na koncu ismijani pošto to zaslužuju i to im pripada. Milan Kuridža je pravnik po struci, u zrelim je godinama života i radio je poslove na kojima je mogao mnogo saznati i naučiti. Zato je njegova misao duboka, očišćena od blata svakodnevnice i snažna, a riječ dovoljno oštra da može u korijenu sasjeći zarasle šikare jednoumlja, sveprisutni gusti korov nacionalizma, udomaćenu korupciju, uparloženu birokratiju i druge kancerozne izrasline na ne baš zdravom društvenom i državnom organizmu. U prilog tome, uz ostale, svjedoče i ovi aforizmi: U basni se životinje ponašaju i pričaju kao ljudi. U Bosni je obratno; Vlade su nam ekološke. Prije silaska sa vlasti počiste sve za sobom; Na srdačne pozdrave naših susjeda uzvraćamo sa „i ja tebi“; Mi za zapad predstavljamo istok, a za istok predstavljamo divlji zapad; Od kada je Voja Šešelj pušten iz pritvora, Srbija je dobila slobodnog radikala; Da nije bilo velikih Srba, ne bi bilo ni male Srbije; Naš narod čine samo genijalci. Nigdje normalnog čovjeka; Kod nas je redovno vanredno stanje; Naše vođe nema ko da vodi; Mi ni jednu nepriliku ne propuštamo; Mitovi se ruše. Mito opstaje; Svi za jednog, a taj jedan ni za šta; Sud je dijelio pravdu. Mene nije ništa zapalo; Kao da ga je Tesla napravio. Uvijek je naelektrisan; Gavrilo, jebao te princip! Mnogo je ovakvih misaonih i leksičkih bisera u knjizi da bi se dalje citirali kao potvrda naprijed rečenog, i zato je bolje prepustiti čitaocima da se u to sami uvjere nastavkom njezinog čitanja.

U drugom dijelu knjige nalaze se epigrami, pjesme i kratke prozne minijature koje autor zaključuje kratkim novim intervjuom sa Josipom Brozom. Od epigrama navodim samo jedan, koji bjelodano ukazuje na naše obrazovne društvene prilike: Doživjeli smo nevjerovatnu situaciju, da naučnici palcem potpisuju disertaciju. Ako mislite da toga nema, pratite malo televiziju i druge medije pa će te brzo saznati i za takve svijetle primjere. Neki od tih su, da oprostite, zasjeli ili su sjedili i u ministarskim foteljama. Gluvo bilo i ćoravo! Od satiričnih pjesama za ogled izdvajam samo jednu strofu iz pjesme s naslovom Bajka: Prozor u svijet, pa još servis javni,/ sliku pruža idiličnu, jasnu,/ još na ekran kada dođe glavni,/ sav život mi pretvori u basnu. Od Milana zasad toliko. A od Broza još samo kratak odgovor na pitanje o nacionalnim liderima u kome on otvoreno kaže: Nisu to nikakvi nacionalni lideri. Sve su to djeca loših komunista. Ja znam njihove očeve, a i neke od njih. Ako laže povijest, ne lažu i svi oni koji su povijesne ličnosti. Ne kažem to ja, već je to napisao jedan poznati engleski povjesničar koji se bavio našom sumornom i ne tako bajnom prošlošću.
Na samom kraju knjige, lijepe riječi o njoj i o autoru napisala su i potpisala dvojica poznatih književnika iz Zvornika. Prvi je aforist i humorist Milan Pantić, a drugi je aforist i pjesnik Momir Vasić. Dovoljno je to, uz moj pozitivan glas, da bude solidnom preporukm za čitanje knjige. Nazdravlje vam i na radost svima!