“PLAČ IZ PRAZNE KOLEVKE” – PRIPOVIJEST O KOLEKTIVNOJ AMNEZIJI
Postoji ona vrsta romana koji ne započinju pričom, nego odzivom — kao da se nekoć neispričano iskustvo konačno izborilo za svoj glas. „Plač iz prazne kolevke“ Nikole Lukića pripada upravo toj vrsti. To je roman koji ne počinje rečenicom, nego zadrškom, tišinom koja najavljuje istinu. Otvarajući pripovijedanje ubistvom beskućnika u ćevabdžinici — naizgled običnim zločinom u pozadini ljetnje svakodnevice, Lukić nas odmah uvlači u vrtlog prošlosti, krivice i skrivene pravde, čiji korijeni sežu duboko u sjenke mračnih devedesetih godina. Ćevabdžinica kao mjesto ubistva predstavlja simbol jednog urbano-tranzicijskog bezvremenskog prostora, gdje se prepliću i miješaju svi društveni slojevi. U tom činu nasilja nije ubijen samo čovjek — ubijen je jedan od posljednjih svjedoka prošlog sistema. Sima Gušter, lik za kojeg nam se prvobitno čini da postoji samo da bi umro, ispostavlja se kao mračna metafora jednog društvenog i moralnog kolapsa. Njegova smrt zapravo je početak — katalizator za niz priča koje će se otpetljavati kroz roman, brišući granice između ličnog i političkog, između sjećanja i zaborava.
Gušter nije samo individua — on je kondenzovana prošlost: bivši provokator, kockar, možda doušnik, možda samo čovjek sa lošim izborima. Njegovo ubistvo ne izaziva tugu, ali podstiče nelagodu: što implicira da konac njegovog života ne donosi bol, već stid. Kroz njegov lik Lukić otvara pitanja institucionalne i moralne odgovornosti, zaborava kao strategije preživljavanja i unutrašnjeg truljenja jednog društva koje više ne zna kome, šta i zašto duguje. Nadimak Gušter se može čitati kao metafora za osobu koja je sposobna da se prilagođava, preživljava, ali i kao prikaz hladne, neugodne figure koju niko ne želi u svojoj blizini. U kontrastu s tim, tu je Srki — narator i svjedok, figura povučenosti i tihe tuge. Srki nije tragičan junak, ali jeste tragična figura: čovjek koji pamti, ali ne umije više da djeluje. Njegovo prisustvo u romanu funkcioniše kao emocionalni most između dvije epohe, ali i kao ogledalo čitaocu — jer svi mi, poput njega, često stojimo nemoćni pred sopstvenim sjećanjima.
Središnja linija romana pripada Koviljki, ženi čije je dijete nestalo u zimu 1990. godine.. Koviljka je figura majčinske upornosti, ali i simbol dublje ljudske potrebe — da se istina, ma koliko bila bolna, izgovori. Njena potraga, vođena sumnjom, intuicijom i unutrašnjom žilavošću, prerasta iz lične traume u univerzalnu borbu za pravdu, za glas onih koji su izbrisani iz sistema. Koviljka je živa, složena žena s ranom i snagom, a njena priča vjerodostojno predstavlja žrtve institucionalne i porodične nepravde. Zapanjujuće je kako Lukić ovu priču o ukradenoj bebi ne koristi za jeftinu dramatiku, već kao platformu za prikaz institucionalne hladnoće. Bolnice i kancelarije bez saosjećanja, kuće koje su nadograđene preko starih temelja — sve to govori o jednom društvu koje se modernizuje ne brišući tragove moralne kataklizme i zločina, već ih zatrpavajući otpadom i šutom. Roman nije samo lični; on ocrtava raspukao društveni mozaik u čijem šarenilu sistem gubi povjerenje, tradicija se ruši, moral propada a empatija i ljudskost izmiču.
Lukićev stil je pretežno lirski, ali nikad pretjerano kitnjast. Njegove rečenice, pune detalja i metafora, grle čitaoca i u onim trenucima kada bi se lako moglo skliznuti u patos. Zimske noći, tišina bolničkih hodnika, miris starih parfema, toplota limene šolje — sve su to detalji koji ne služe samo atmosferi, već su aktivni gradivni elementi emotivne istine romana. Naracija je bogata unutrašnjim monolozima, često raščlanjenim i lirski uobličenim. Uz to, autor koristi kontraste — nježnost sjećanja i brutalnost realnosti; zima i dah topline — efikasno kreirajući emotivni ritam. Pisac se ne libi da povremeno koristi surov, neuljepšan jezik kako bi oslikao vjernu sliku stvarnosti. On to dobrano postiže kombinacijom žargona, kolokvijalnog govora i lirskih pasaža.
Strukturalno, roman se razlaže u tri paralelna toka: Simino ubistvo, dekonstrukcija njegove prošlosti i Koviljkina potraga za istinom. Te linije se ne prepliću nasilno — one se nadopunjuju, uvezujući se kroz motive kajanja, ljubavi i nepravde koja traje decenijama. U romanu su uočljivi sljedeći tematski slojevi: ljubav i kajanje, prolaznost i starost, istina i tajna o nestalom djetetu, moralni slom društva, korupcija i otuđenje, kritika tranzicionog društva i dijaspore. Ovo nije samo roman o ličnim tragedijama, već i o kolektivnoj amneziji. O onim likovima koje niko ne pamti, o ranama koje bi društvo radije da zataška nego da zaliječi. U tom smislu, roman posjeduje gotovo dokumentarni značaj: on je literarni akt sjećanja, zapis o nevidljivim biografijama koje su bile stvarne, važne, ali nikada dovoljno osvijetljene. Upravo ta mješavina realističkog i dokumentarističkog pripovijedanja, sa jakim elementima usmenog pripovjedačkog stila romanu daje pitkost i autentičnost. Pred nama je roman o onome što ostaje kad se sve uruši: sjećanja, pitanja, tragovi. Pisac uspjeva da kroz krimi-motiv i porodičnu dramu oslika jedan čitav svijet u raspadu — i da u tom raspadu pronađe skrajnutu čovječnost.
Ono što ovaj roman čini posebno jakim jeste njegova sposobnost da bude istovremeno intiman i politički intrigantan, nostalgičan i surov, topao i kritičan. On gradi most između lične tragedije i kolektivnih trauma, na simbolički, poetski i psihološki potresan način. Ispričan je dirljivo, nostalgično i realno, sa jakim tonovima izgubljene ljubavi, kajanja, sjećanja i jedne dublje socijalne i lične borbe. Lukić ima autentičan pripovjedački ton i osjećaj za detalj koji diskretno mami čitaoca uvlačeći ga pravo u priču. On nam ne nudi velika rješenja, ne obećava nam stanja grandioznih katarzi — već neprekidno insistira na vrijednostima istine, ljubavi i drugih moralnih načela.
Na kraju, zarad svega izrečenog preporučujem izdavaču publikovanje ove nedvosmisleno vrijedne knjige.
U Bijeljini, 4. 10. 2025. g.
Milan Nikolić, prof.
