RECENZIJA
Kad pogledamo naslov opsežne knjige autora Nike Jurića, nametnu se različite pretpostavke o sadržaju koji nas očekuje. Rijetki su oni koji će pogoditi, čak i kad pogledaju sadržaj i naslove.
Knjiga je jedan kaleidoskop doživljaja, sjećanja i ljubavi prema kraju gdje je autor rođen, prema ljudima, njihovom na-činu života, njihovoj duhovnosti.
Nije lako svrstati ovaj autorski rad u jedan od četiriju književnih rodova ili u neku od književnih vrsta. Taj epski, pripovjedački ton i sadržaj, protkan je pučkim i autorskim lirskim, očekivanim ili manje očekivanim, sadržajima.
To je ona nedokučiva i neistražena duša i narav bosan-skoga čovjeka koja je teško shvatljiva i pratljiva pa zato marginalizirana i često omalovažavana.
U „bosanskom loncu“, naravi i običaja, nije se lako snaći.
- Jurić je obrazovan čovjek koji se formirao u jednom odnosu prema svijetu što je u kratkom povijesnom trenutku, zbrisan kao gumicom. Trebalo se podići na noge i uzdići glavu, prilagoditi novim odnosima u društvu, ljudima koji su se do te mjere promijenili da to nije bilo ni lako pratljivo ni shvatljivo.
Niki je Juriću postalo jasno da one potiskivane vrijednosti koje je usvojio i ponio iz kuće nisu bezvrijedne. Prešućivane i svedene na lokalne, običajne sadržaje, na rubu nestanka i odlaska u zaborav, te su vrijednosti, u autorovom iskustvu svijeta, odjednom emancipirane i prevrednovane. Njihova egzistencijalna problematika, neobično doživljavanje ljubavi i neljubavi postali su do te mjere vrijedni i zanimljivi sociologu Juriću da se, naprosto, nametnula potreba, pisati o tome, zabilježiti to.
Sve je bilo na rubu nestanka jer u kraju više nema ljudi, a i oni koji su ostali, obrazovani i neobrazovani, nisu u tome vidjeli velike vrijednosti. Kažu da roditelj kad ima, na neki način, ugroženo dijete, njega baš najviše voli i izdvaja u odnosu na drugu djecu…
Susrevši se s drugim sredinama i ljudima, uvidio je autor vrijednosti vlastitoga kraja i svega onoga što ga čini posebnim u odnosu na druge.
I, na poseban način, zavolio je svoj kraj, svoje selo!
Selo moje pjesmom zove!
To je naslov koji, po sebi, u raznim varijacijama, nije osobito rijedak, ali ono što nas čeka kad otvorimo knjigu, nije uobičajeno. Najčešće čitamo eseje o rodnom kraju ili su tu sabrane pjesme koje se u selu pjevaju. U ovoj knjizi – ne!
Ovaj je uradak objedinio te sadržaje i, već samim naslo-vom, naglasio da su pjesme, pored ljudi i običaja, ljudskih naravi, važan segment ove zanimljive knjige.
Pučki distihovi bosanskoga čovjeka, tzv. bećarci, ljubavnih i uopće egzistencijalnih poruka, nisu dovoljno etablirani i emancipirani. To se osobito odnosi na pučke pjesme u Tuzlan-skome kraju jer je kraj vrlo rano proletariziran i nije ruralan kao većina krajeva u Bosni i Hercegovini. Rijetki su se time bavili, znali zapjevati i ovim pjesmama odaslati neku ozbiljniju poruku. Zato se u pjesmama Nike Jurića mogu susresti stihovi koji su prisutni u sadržajima iz drugih dijelova Bosne kao i oni koji su prilagođeni samo promjenom toponima. Te zajedničke poruke imaju mjesto i vrijednost među brojnijim porukama u kojima se spominju tipična tuzlanska mjesta, imena i običaji!
To nije samo domoljubni poriv autora što je otišao daleko od svoga sela i srcem svjedoči odlascima koji su, često, potpuno napuštanje i zaborav. To je zabilježena svijest, osjećaj duga i želje za svjedočanstvom o vlastitoj vrijednosti.
Svjestan činjenice da su sa povijesne kulturne scene ne-stale velike svjetske civilizacije, autor se potrudio pridružiti sve manjoj skupini lokalpatriota, ljudi koji nastoje očuvati svjedo-čanstvo o jednoj mikrokulturi koja je u opasnosti da se ugasi.
Iako sociolog po naobrazbi, napisao je djelo koje nije puki znanstveni objektivni prikaz, nego subjektivno, emotivno pri-kazivanje ljudi i običaja rodnoga kraja.
A to je – umjetnost.
Treba napomenuti: umjetnost jest slika života, ali opleme-njena umjetnikovom maštom.
Čitatelj u rukama ima knjigu Selo moje pjesmom zove koja slika život konkretnoga tuzlanskog kraja, običaja, ljudi i, što je stanovita posebnost, ima pjesme koje poručuju i svje-doče.
Prof. dr. sc. Marica Petrović
RECENZIJA
Autor je svoju knjigu Selo moje pjesmom zove napisao kao trajni dokaz vremena i svoga sjećanja. Opisao je i dočarao događaje kako ih on vidi i doživljava. Knjiga je napisana sa željom da se ne prepusti zaboravu jedno lijepo davno vrijeme. Pokušao je napisati sve čega se sjeća, ali ne kao sudac nego kao sudionik i kao svjedok. Očito je proživio mnogo toga i nije izašao iz tih vremena, jer su trajno ostala u njegovim sjeća-njima.
Ponekad se čini nevjerojatnim što je sve vidio i osobno proživio. I danas u njegovim sjećanjima žive pjesme pjevane uz šargiju i violinu, nakon teških i napornih radova, na nedjeljnim sijelima i drugim svečarskim prilikama. U knjizi oživljava nezaboravne uspomene na jednostavan način života kojim su ljudi živjeli. Bilo je skromno, ali imali su jedni druge i u dobru i u zlu.
Njegova sjećanja nas vraćaju i na teška vremena kada se svijet promijenio pa su ljudi jedni druge gledali drugačije od onoga kako to obična ljudskost nalaže. U autorovim pričama osjeća se snažan bunt prema svemu nametnutom, ali i neskrivena želja da čovjek sam misli i odlučuje.
Knjiga je prožeta idejom slobode, svjesnim izborom, a ne nečim što nam je tek tako dano.
Jurićeve priče nisu povijesni pokušaj da se objasni svijet, već zapisi i sjećanja na rodno selo Juriće, Lipnicu i njegovu voljenu Tuzlu. Knjiga Selo moje pjesmom zove su „nostal-gične“ priče i uspomene obogaćene sociološkim promišlja-njima o vjeri, Bogu, čovjeku i onome što nas čini ljudima u najtežim vremenima. Veoma emotivno, neprekidno i nostal-gično pokušava pojednostaviti stvari u životu te to bira kao svoj izbor puta koji vodi istinskoj ljepoti kako ju on zamišlja. Za njega ili njemu je, nezaboravan rodni kraj koji ne čine samo zemlja i kuće, već mirisi djetinjstva, buđenje zore, blagi pogled majke…
Sjećanja, ukoliko ih ne zapišemo, polako, ali sigurno ne-staju. Tako nestaje i značajan dio istine o ljudima i vremenu u kojem su živjeli, a autor to nikako ne želi.
Očito je da autoru srce zadrhti i u oku je sjaj kad ga put odvede u rodni kraj. Primjećujemo i da je u autoru dugo živjela želja za povratkom, a svojim pisanjem konačno se vraća kori-jenima.
Vjerujem da će i vas Selo moje pjesmom zove vratiti u vremena kada je pjesma nosila i znala svaku našu tugu zali-ječiti te vratiti osjećaj sreće i zajedništva.
Teodora Jurić, prof. hrvatskoga jezika i književnosti
RECENZIJA
U ovoj knjizi pod naslovom „Selo moje pjesmom zove“ autor se nakon više od trideset godina od odlaska iz rodnog kraja vraća fizički i duhovno u svoje selo Juriće i u svoj za-vičaj.
Tamo gotovo da i nema naroda, tek u ponekoj kući žive već ostarjeli rođaci i komšije koji dane provode željno išče-kujući svoju djecu i unuke rasute svuda po svijetu nakon tragičnih ratnih događanja koje su opustošile taj kraj i cijelu Bosnu i Hercegovinu.
Dolaskom u rodno selo vodi zamišljene i stvarne razgo-vore s preostalim Jurićanima, a najviše s djedom Nikom, ba-kom Lucom i sa svojim roditeljima. Svi ti ljudi iz ove „knjige sjećanja“ obilježili su ga i oblikovali od rođenja i kroz cijeli život. U kratkim pričama i crticama pripovijeda o davnim do-gađajima i izražava neizmjernu ljubav prema svojim Jurićima i Bosni spašavajući od zaborava nekadašnji način života, obi-čaje, jezik, narodne pjesme, šaljive doskočice i duh onih nostalgijom obojenih „boljih i ljepših vremena“ kada je selo vrvjelo životom i kada je ova današnja pustoš bila nezamisliva.
„Nigdje nikoga nema, sve je pusto i sablasno. Nekada je ovdje živjelo puno ljudi. Danas nema ni psa ni mačke. Mlađi ljudi rasuli se po bijelom svijetu. Stariji su otišli na brdo između Marjanovića i Peranovića, negdje odakle se više ni-kada neće vratiti.“
„ Ispred svake napuštene kuće, sjećanjima oživljavam ne-kadašnje njezine stanare. Svi oni pozivaju svoju djecu: Anto, Marjane, Cvijo, Vlado, Ružo, Mando, Marija, Vinko, Mirko, Slobodane, Rafo, Mika, očekujući da će ih neko čuti i doći. Selo je gluho, nema odgovora. Mi zovemo, niko se ne odaziva, niko ne čuje, niko ne dolazi. Djeca su nas zaboravila, unučad i ne poznaju. Doduše, s njima ne možemo ni razgovarati, jer oni više po naški i ne pričaju. Nit mi njih, nit oni nas razumiju. Nema nam ko ni svijeću upaliti, ni grobove očistiti. Ja kurvin-skog vremena, ko bi se tome nado, a živjeli smo ko bubreg u loju.“
U pričama prevladava nostalgični ton, a ima i onih ispu-njenih humorom, vedrinom i optimizmom i sa živim dijalozima likova u kojima je i autor čest sudionik. Bilo je to vrijeme kada su ljudi živjeli teško, ali jednostavnije i sporije, kada su imali više vremena jedni za druge i kada su nesebično priskakali jedni drugima u pomoć. Tim prizorima seoske svakodnevice se u mislima vraća i želi ih tako sačuvati od zaborava. Sada kad je u mirovini, napokon ostvaruje svoje neispunjene želje i odra-đuje odgođene poslove. Povratak u Juriće je za njega na neki način i pitanje obrane obiteljske časti. Nekadašnja vikendica u selu njegovih predaka bila je zapuštena i zarasla u draču, a on to sebi ne može dopustiti. Zbog toga sve češće dolazi u zavičaj, ali više zbog toga što su Jurići i njegova Bosna za njega najljepše mjesto na svijetu
„Ne zaboravite, Nikica moj, da se život uvijek vraća na neki početak, onako kako vi radite, radit će i vama vaši.-
Ove djedove riječi bile su mi motivacija da očistim zemlju od korova. Ja neću proizvoditi hranu, ali neka je čisto. Ne želim se sramiti pogledati djedu u oči, kad se sretnemo tamo negdje…“
Nakon što je toliko toga „živio, proživio i preživio“, Niko Jurić vraća se u svoje Juriće i na samo njemu svojstven način želi ispričati sve čega se sjeća. Mislim da nije htio pisati o tome „kako je nekada sve bilo ljepše i bolje, i život i ljudi“, nego je htio zapisati sve čega se sjeća: sve one priče svojih djedova i baka, stričeva, ujaka, tetaka, strina, rođaka i komšija, sve doga-đaje i razgovore o svemu i svačemu jer je bolno svjestan da je jedan od rijetkih koji to još uvijek pamti i kome je to važno. Zna da ako to sve ne zapiše, da možda više neće biti nikoga tko bi to mogao i želio napraviti. Njegova memorija je najvažnija i najfascinantnija sastavnica ove knjige i stvarno bi bilo šteta da ta sjećanja i ne zapiše i objavi. U pisanje ove i prethodne dvije knjige uložio je neizmjeran trud i ljubav. Sve tri knjige posve-ćene su njegovom zavičaju i Bosni i rijetka je tolika ljubav i vezanost za taj kraj i njegovu tradiciju.
Piše sada već prepoznatljivim stilom i s puno umijeća de-taljno rekonstruira prizore iz života svoje obitelji i ljudi iz sela i okolice. U jednostavnom i živom lokalnom jeziku čuva i oživ-ljava mnoge skoro zaboravljene riječi, izraze, izreke, poslovice, doskočice, pošalice i puno pjesama koje su se pjevale na sjelima i slavljima uz šargiju i violinu. Nekada se sve radilo uz pjesme koje su prožete vrckavim i često lascivnim humorom s temama o ljubavnim zgodama seoskih momaka i djevojaka. Mene Niko podsjeća na zapisivača narodnih priča i pjesama iz tih krajeva iz 19. stoljeća koji su bili svjesni svoje uloge u očuvanju narodne tradicije i baštine. Kroz rekonstrukciju raz-govora s djedovima i bakama, rođacima i ostalima pokazuje kako se nekada usmenim putem prenosilo s koljena na koljeno, od djeda do unuka, a sada malo koji djed ima priliku da nešto ispriča svom unuku. Svi nekuda žure, rade i „nemaju vre-mena.“ Upravo je ta usmena predaja ono što želi sačuvati ili barem opisati da zauvijek ostanu zabilježena imena njemu važnih ljudi koji su mu te priče pričali, mali dio njihovih života i ono što o njima pamti. Iza njega će u ovoj knjizi ostati neizbrisivo svjedočanstvo o životu ljudi iz toga kraja što je nje-gova ostavština djeci, unucima i svima iz toga kraja. Time na neki način svodi račune i podvlači crtu svjestan da se svuda može otići, ali se samo u jedno mjesto možeš vratiti. On se u Juriće iz kojih je otišao vraća jer se tamo najbolje osjeća, iako tamo ništa više nije kao prije, jedino tu pronalazi sebe i ono što ga čini sretnim.
„Kada sam odlazio pitali su me zašto idem s rodne grude. O razlozima nisam imao snage pričati i nisam ostavljao zemlju i ljude. Ostale su uspomene, tradicija, kultura, osmjesi majke, oca, bake, djeda, stričeva, tetki i svih onih koji su mi puno značili. Sad kad se vraćam, pitaju me zašto se vraćam. Kako da im kažem došao sam po ono što sam ovdje ostavio. Nekima tu nema nikakve mudrosti pa ni originalnosti, a meni ima i mudrosti i originalnosti. Jurići su me učinili ovakvim kakav jesam, osobom koja zna da je sreća u malim stvarima. Ovdje se vraćam sebi, ne predajem zaboravu rodni kraj, uži-vam oživljavajući sjećanja.
Ne tako davno, na ovim prostorima su živjeli pošteni i dobri ljudi. Gdje li su sada?“
Blaženka Jurišević, prof. hrvatskoga jezika i književnosti
RECENZIJA
Zbirka priča “Selo moje pjesmom zove” predstavlja jedan svjež i krajnje optimističan književni opus na koji zaista i nismo navikli ni u prethodnim djelima Nike Jurića, a ni kod drugih, usuđujem se reći, zavičajnih književnika. Jurić se vješto odupire tišini, tišini koja posljednjih godina postaje jedini stanovnik naših sela koja su nekad (ne tako davno) zvonila dječjom grajom, pjesmom, a ako ćemo pravo i svađama proteklim iz naoko benignih nesuglasica koje danas dan u vremenu opšte tišine spominjemo isključivo kao lijepe uspomene. I dok tišina obuzima sve ono nekada srcu drago, posebno se cijene ljudi koji joj makar olovkom i papirom staju na put podsjećajući nas sve da je život veoma kratak, a da u toj kratkoći nastaju najljepše i najtoplije pjesme i priče.
Autor se prisjeća svoje mladosti na jedan krajnje objek-tivan način ne negirajući ni sve one težine koje su nam se tad češće činile kao okovi, a znatno manje kao izazov koji bi nas pokrenuo u smjeru ispunjenja naših najskrivenijih želja. Objektivna naracija svakako dopušta i začinu nostalgije da se odomaći, ali ne toliko da preuzme okus nego da upotpuni cjelinu svake priče pojedinačno. Priče su skrojene od finog dijaloškog platna i mekane deskripcije karakteristične za opisivanja rodnog kraja i svih onih ljudi među kojima smo (na)rasli do te veličine da ih i godinama unazad svojima osjećamo, iako nas je život rasuo onako kako život rasipa – bez truna milosti. Majstorski su izvedeni šavovi na prelazima između naracije o mladosti i ozbiljnijem dobu što svaku priču ujedno čini i izvjesnom introspekcijom. Osim toga, svaka priča na svojim krilima nosi i jednu zanimljivost – struku osobe koja je pisala, našeg cijenjenog Nike, jer on je ovdje prvo glavni lik (malo dječak, malo omladinac), a naposljetku ponajviše i promatrač sociolog koji dopušta društvu da bude ono što jeste bez osuđivanja iznad kojih se on i kao stručna osoba i kao pojedinac davno izdigao.
Jurić likove opisuje onakvima kakvi oni zapravo i jesu ne štedeći ni sebe, jer veoma dobro zna da nas je svaki odnos, a i odnos prema odnosima sa drugim ljudima odredio kao ljude na duže staze, iako toga nismo bili svjesni pogotovo u mladosti. Upravo u tome leži klica dragocjenosti jednog ovakvog, prvo promatračkog pa onda i spisateljskog, pristupa vremenu i pro-storu koji danas služe da utople dušu i izvidaju rane nastale kroz život koji smo između dvaju nametnutosti pokušavali da proživimo kako najbolje znamo i umijemo.
Pjesme koje krase priče ili bolje da se izrazim – pjesme koje zaokružuju Jurićeve priče, nastale su kao svojevrsni otpor čovjeka ovog podneblja pred stihijom života i predstavljaju jedan od najčešćih vidova usmene književnosti koja se prenosila sa koljena na koljeno. Često bi ta književnost, vrc-kava u nastanku i vesela u svom životarenju, nailazila i na (po)koljenja koja bi je djelomično ili u potpunosti otpisivala, ali ljudi poput Jurića bi joj udahnuli novu dimenziju duše i nastavila bi živjeti samo na malo drugačiji i rećemo trajniji način – zapisana i tako zaštićena od zaborava. Upravo taj aspekt ovom djelu daje i dimenziju očuvanja naše baštine, iako taj aspekt nije bio primarni, spisateljski cilj nego je došao sasvim prirodno.
Struktura ove knjige je naoko pitoma i jednostavna, a kada se zagrebe ispod površine mnogo se tu tinjajući vatri pronađe, jer je pisana sa žarom karakterističnim za mladića iz Jurića i mudrošću odraslog čovjeka koji je vidio svijet i kojeg je vidio svijet. Ko god pročita ovu knjigu pronaći će sigurno hrpu sop-stvenog žara i mnoštvo sopstvenih priča (a i pjesama) koje je uslijed svakodnevnice bio i zaboravio. Nije li i to jedna od vrijednosti ove knjige – da nas podsjeti i na nas same, a i na prolaznost života?
Ivona Grgić, dipl. kriminalist
