Sveopšta Edimina ljubav za ukradenim snovima
(Recenzija)
Zamišljano, odsanjano, doživljeno… Ali i patnja je uvijek prisutna jer bez malih tegoba, malih žuljanja i potajnih nadanja ne bi se začelo nešto što se riječju naziva umjetnost. To jeste privilegija nadarenih, ali malo ih je koji se usuđuju kazati svoje boli, svoja stradanja ili snoviđenja jer je i poetsko slikanje istih još jedno dokazivanje opredijeljenosti ka poetici. Edima Efendić ‒ Džinić svojom trećom zbirkom poezije dokazuje da nije slučajno zalutala u liriku, nego je to njezino životno opredjeljenje. Njom živi i diše pa se nadati da će ljubitelji dobre poezije moći raskriliti korice i njezinih budućih zbirki.
Ova zbirka se ipak razlikuje od prethodnih po tome što pjesnikinja odustaje ili posustaje u opredijenjenosti da kazuje svoje tegobe prognaničke, svoja stradanja u ratnim dešavanjima (koja nikada ne može zaboraviti), u slikanjima tih strašnih doživljaja ubojstava i neljudskih postupaka prema žrtvama; jednostavno sebi dozvoljava predah da se osvrne oko sebe i zabilježi stvarnost u kojoj mora živjeti. A ni ova stvarnost joj nije naklonjena, ne cvjetaju svakodnevno miomirsne ruže.
Zbirka Ne kradi mi snoviđenja i svojim naslovom potvrđuje Edimine mȍre, njezine reminiscencije o ljubavima, o prirodnim dešavanjima, o svemu što život odnosi ili će donijeti. Čitatelji će primijetiti u većini pjesama ove zbirke imperative kojima pjesnikinja postavlja određena ograničenja ne samo sebi nego i drugima, s porukama da svijet nije u granicama naših čula, mnogo je slobodniji i sretniji. Tako doživljavamo njezina kazivanja kao tople upute, preporuke kakvi bismo trebali biti, a čega se moramo kloniti.
Zbirkom Ne kradi mi snoviđenja pjesnikinja Edima započinje jedan novi ciklus pjesničkih doživljaja, nadati se i otvorenije vizure na sva dešavanja i okružja koja nas sputavaju u slobodama izražavanja. To nedvojbeno potvrđuju pjesme kao što su Riječ, Galeb i ja, Jesenja balada i mnoge koje ne odstupaju od refleksija kojima je prožeta cijela ova zbirka.
O nostalgičnosti za prošlim danima niko od čitatelja ne mora mnogo razmišljati, svi smo skloni tome pa su nam stihovi u pjesmi Jesen potpuno prijemčivi, lični:
Napiši da je ljubav jesen puna kiše,
promrzle ruke od starosti.
Ako se osvrnemo na jezik i stil ove pjesnikinje, uočit ćemo da Edima izbjegava rime, kloni se vezanog stih, bira riječi u sklopu stihova baš onakve kojima ni sinonimi ne bi bili boljeg značenja, ali joj uspijeva da održi ritam i sazvučje onakvim kako to tema pjesme nalaže. Zato je svaka njezina pjesma u svakom svom stihu višeznačajna, bilo da je refleksija ili opis određenog duševnog stanja.
U cijelosti ova nova knjiga stihova Edime Efendić ‒ Džinić će ponuditi čitaocima jedno osvježenje kako motivima tako i poentama pjesama pjesnikinje koja se izvukla iz lamentiranja za onim što bješe, koja se okreće sebi i svojoj stvarnosti. Hoće li buduće pjesme imati sazvučja veselijih tonova, to je u osjećanjima koja će plaviti osjetljivu dušu njezinu, da se ne ponavlja Julska noć sa sjetom i tugom:
Kriva je julska noć
u kojoj ispisah
definiciju čežnje
od koje ponovo bježim.
Šefik Husagić
