Iz štampe je izašla nagrađena zbirka priča “Džepovi puni zvijezda“-Snežana A. Topalović

Recenzija za zbirku pripovjedaka pod radnim nazivom „Džepovi puni zvijezda“Snežane Aleksić – Topalović

Snežana Aleksić – Topalović je već svojom prvom zbirkom „Udahnuto djetinjstvo“ pokazala da je svojim pripovjedačkim darom daleko nadrasla „instant internet pisce“, a pripovijetkama pripremljenim za njenu drugu zbiku, pod radnim nazivom „Džepovi puni zvijezda“,  dokazuje da je zreo pripovjedač, koji svoj dar nadograđuje i brusi  da bi, u to sam uvjerena, u dogledno vrijeme potpisala i kompleksnije književne forme.

Iako bez formalnog obrazovanja u toj oblasti, Snežana Aleksić – Topalović je odličan poznavalac ljudske duše, čime, takođe, pokazuje svoju predodređenost za velika književna ostvarenja. To na najbolji način dokazuje stvarajući protip đeda,  koji u svoj svojoj punoći oslikava prirodu našeg gorštaka i njegovo poimanje časti, poštenja, osjećanja duga prema porodici, prijateljstvu, otadžbini. Njen Đed, bez obzira da li prašta zajmove, ide li da oslobodi unuka iz zarobljeništva kroz planinska ratna bespuća, kako bi njegov Dujo oženio najljepšu curu u selu i produžio lozu, ili se protivio novotarijama i ženskim hirovima, nosi u sebi bezvremensku blagost, sakrivenu u kožuh navodne nabusitosti i nepopustljivosti prema svemu što se ne uklapa u njegovo poimanje časti i lijepog ponašanja. Đed Snežane Aleksić – Topalović, bez obzira je li đed komšinice Đuke iz Aćimovića kuća koji se protivi uvođenju svjetla ili se čudi običajima prika iz mrske Njemačke (vazda su nam te Švabe na muku pristajale), ili se nadgovara sa ženama, je izgrađen lik, vrlo vješto vođen, a autorske i intervencije naratora tanane, skoro pa neprimjetne, što dokazuje sve što je već rečeno o majstorstvu ove mlade spisateljice. Poseban segment đedove ličnosti (da li ste primijetili da lično ime ovog junaka nema značaja) je njegov jezik: autentičan, sočan, bogat, jezik u kojem se ogleda sva surovost i ljepota Snežaninog i đedovog zavičaja. Ipak, ako bi morali izdvojiti jednu priču iz ciklusa o đedu, moj izbor pada na pripovijetku Kolači, u kojoj se vidi sva raskoš autorkinog talenta, ali i u savršeno isbalansiranoj formi dijaloga i, ovaj put dedinog, monologa, ogleda se majstorstvo i umijeće pripovijedanja  kojima Aleksić-Topalovićeva, nesumnjivo,  vlada. Takođe, u ovoj pripovijeci se na najbolji način očituje autorkina vještina igranja sa vremenom, pa su prelazi iz sadašnjosti u retrospektivu gotovo neprimijetni, ali i te kako značajni. Slobodno možemo reći da su dijalozi u pripovijetkama Snežane Aleksić – Topalović izazov dramatruzima za čitanje drugim umjetničkim sredstvima, ali samoj autorki da se okuša u drugim književnim formama.

Sljedeća grupa pripovjedaka, kojoj smo, ni malo slučajno dali radni naziv Ljubav i smrt, s jasnom aluzijom na velikog pripovjedača Branka Ćopića, donosi čitavu galeriju likova koji stvaraju, žive i u sebi nose svu  surovost i ljepotu življenja. Svojom tragičnošću se izdvajaju pripovijetke Golubica bijela i Bijela haljina. Smrt dvije djevojke, jedne zbog zabranjene i druge zbog neostvarene ljubavi, u sebi nose svu tragiku ovih naših prostora, ali i izvanredno iskorištenu simboliku narodnih vjerovanja.

Junakinje pripovjedaka Miluša i Dvije glavice luka su, s druge strane, antipod tragičnim junakinjama o kojima smo prethodno pisali. Mila-Miluša i Sofija Dragić su žene koje su se snagom gorštakinja suočile sa udarcima, bilo da su ih nanosili muževi ili život sam, i u tom suočavanju pronalazile put za dalje. I dok je Miluša odlučila kad i kako će umrijeti, sa niskom bisera koju joj je pastorak kupio od prve plate, Sofija je nastavila da živi kroz mudrosti koje je prenijela praunuci, koja ju je u priči ovjekovječila.

Pripovijetka Drveni kufer je paradigma našeg vremena. Bolna, sažeta u život i smrt jednog čovjeka, sa naoko diskretnim, a suštinski važnim porukama. Drveni kufer je snažna metafora propadanja svijeta u kojem je postojao red zasnovan na čestitosti, radu, moralu i stvaranja svijeta u kojem su protuve zaimale i u kojem mi, nažalost, živimo.

Anđa je još jedna pripovijetka u kojoj ova mlada autorka na sebi svojstven način obrađuje i danas aktuelne teme: nasilje u porodici, seksualno uznemiravanje i položaj žene u društvu. Kroz diskretnu naraciju i izvanredno bogate dijaloge prolazimo kroz svijet balkanske krčme i u metaforičkom i u pravom smislu. Psovke koje se koriste u ovoj pripovijeci nipošto nisu vulgarne, one su samo sredstvo koje pojačavaju gorčinu i teret s kojima su junaci prinuđeni da se bore.

Švabov mali i Bisa su pripovijetke o nama, svako od nas ima svoga Božidara-Hansa i Bisu, ili smo sami jedno od njih – ljudi bez snage i hrabrosti da učine onaj presudni korak koji bi promijenio svijet i ne bi dozvolio da nam nam bitisanje zauvijek bude zamalo život.

Priče svrstane u ciklus sa radnim nazivom Dah djetinjstva su povratak u srećno vrijeme, u toplinu, vraćaju mirise koji se ne zaboravljaju ni kada ih prekrije težak vonj ratova, rastanaka, smrti. Minijature koje vraćaju nas nama ne nose patetiku, sladunjavost i ne boje prošlost ružičastim bojama.

Posljednji ciklus u ovj zbirci – Moje perle, je najličniji dio ove zbirke u nastajanju. Iz njega izbija ljudski i spisateljski veruju  Snežane Aleksić – Topalović, pun nježnosti, ljubavi i vjere da će dobrota spasiti svijet. Ove priče su nastale u našem vremenu, a Snežana Aleksić – Topalović je poveznica sa vremenima u kojima smo bili bolji ljudi.

U cjelini gledano, zbirka pripovjedaka pod radnim nazivom „Džepovi puni zvijezda“ je istinsko osvježenje na našem govornom području. Pripovjedački veoma snažne, sa do detalja oslikanim likovima, bez suvišnih digresija, bespotrebnih opisa i nametanja stavova, pripovijetke, novele i minijature u ovoj zbirci predstavljaju izazov za istraživače koji se bave naukom o književnosti.  Posebno bogatstvo u ovoj zbirci predstavlja jezik –  lijep, sočan, osebujan, autentičan, arhaičan i sposoban da opiše svaku pojavu, osobinu i ponašanje.

Mlada autorka Snežana Aleksić – Topalović pokazuje izvanredan dar pripovijedanja, osjećaj za detalje i ne opterećuje se savremenim trendovima. Njen rukopis se ne može svrstati u šablone, iz njega doslovno izbija neobuzdanost, snaga i mudrost pojedinaca koji su junaci njenih djela i koji su je, očigledno, oblikovali kao ličnost i kao pisca.

Zbirku pripovjedaka pod radnim nazivom „Džepovi puni zvijezda“ autorke Snežane Aleksić – Topalović najtoplije preporučujem za štampanje. Istovremeno, smatram da konačno imamo mladog pripovjedača čije bi pripovijetke trebalo uvrstiti u čitanke.

Prof. Gorjana Rosić

 

Stvarnost piše najbolje priče

Još u prvoj zbirci priča –Udahnuto djetinjstvo, autorkaSnežana Aleksić Topalović osvježila je našu književnost nečim toplim, dragim, poznatim, a ipak – potpuno novim.Teme su prepoznatljive, birane iz raznih događaja koji ispunjavaju život, ali je novo gledište na život, kao i kolorit različitih stilova govora, suptilni cinizam autorke, bujica slojevitih emocija koje su priče iz ,,Djetinjstva“probudile u čitaocima.

U drugoj knjizi možemo da prepoznamo neke stare likove, da upoznamo nove, a svima im je zajedničko što su toliko stvarni da ih, čitajući priču po priču, sve osjećate kao da se sa njima družite dok prolaze kroz svoje životne putanje. Čitalac poželi da razgovara sa Snežaninim junacima, da utješi tužne, ohrabri neodlučne, da se glasno nasmije sa veselima.

Spisateljka ne čini svoje likove autentičnim dubinskom analizom njihovih duša, kako to rade, na primjer, klasici realizma, već neka kratka i jezgrovita reakcija datih junaka(ponekad je to samo rečenica)na njihove sudbine u potpunosti otkriva njihov karakter i najdublje tajne njihovih duša.

Vješto prenošenje iz naše stvarnosti u habitus priče ide dotle da čitalac poželi da pokroviteljski zagrli mladu Anđu čija rečenica – ,,Koliko li vrijediš crna Anđo?“ ukazuje na mračnu dubinu njene mladalačke patnje; da veselo pozdravi ,,čovjeka sa zvijezdama u džepovima“i da mu pokaže da ga shvata kao srećnog sanjara, a ne kao čudaka, tako (ne)vide samopovršni ljudi; zatim da srdačno zagrli legendarnog đeda Iliju i kaže

– Ma pusti đede, važno je da tvoj unuk Mirko srećan (u urnebesno duhovitoj priči -Prijatelji) i niz sličnih komunikacija koje poželimo čitajući Snežanine priče.

Kako je obuhvatila razne tipove ljudi, različitih karaktera i društvenog položaja, tako se, opisujući njihove sudbine, dotakla mnogih životnih situacija. I onih najvedrijih,kao što je bezbrižnost djetinjstva koje je najviše zakriljeno likom djeda, zatim  neobičnih doživljaja poput zvijezda u čika Ackovim džepovima; možda bez svjesne namjere, ali spisateljika se dotakla i polažaja žene u našem društvu (Anđa iz istoimene priče i Željka – priča – Švabov mali); do najtragičnijih ratnih dešavanja koja otkidaju čovjeka od njegovih korjena, a često i od njega samog. U prilog vjerodostojnosti prikaza tragedije proteklog rata, lično me je najviše ganuo opis prvog susreta starih kumova u izbjeglištvu i rečenica – ,,Dva grlata gorštaka ćute.“

Samo u tu jednu rečenicu skupile su se sve suze i tuge koje su preživjeli ljudi na ovim prostorima.

Poenta je da naša autorka ne traži inspiraciju u vančulnom i u intelektualnim frazama da bi ,,pisala pametno“, nego je sve puno životnih strujanja koja iz nje spontano i iskreno izbijaju pa zato jeste i emotivno i mudro i poučno za svakog od nas.

Istakla bih lik Đeda, jer me je potpuno osvojio. Napisala sam velikim slovima zato što mu u različitim pričama Snežana različita imena daje, možda da bi izbjegla neke autobiografske momente. Ja bih ipak rekla da je to jedan te isti Đed koji je njeno djetinjstvo i mladost obojio najljepšim bojama. Neka mi autorka oprosti ako griješim. Ovog Đeda čitalac ne može da ne zavoli kao i Ćopićevog djeda Radu koji je takođe obogatio njegove priče. Obojica su ponosni domaćini, ponekad svojeglavi, ljudi koji će da brane svoja ubjeđenja pa ako treba i pred cijelom vojskom učenog i gospodskog svijeta.

Nadamo se da ćemo od naše Snežane  dočekati još mnogo orginalnih priča, a čitaocima želim lijepo i sretno putovanje kroz  ,,Džepove pune zvijezda“.

 

Ljiljana RISTANOViĆ, prof.