Почетна / Аутори / Vera Jović: “MOLITVA III“- Priče jedne Smolućanke

Vera Jović: “MOLITVA III“- Priče jedne Smolućanke

Tako nam autorka, poštovana gospođa, Vera Jović, predstavi svoj treći roman MOLITVA III, koji svim svojim širokim srcem posveti svom zavičaju, voljenoj SMOLUĆI i okolini.
Postoji jedna izreka koja kaže ,, Svega se čovjek može nasititi, ali će opet ostati gladan svoje rodne grude, ako prinudno iz nje ode.“ Tekst ovog, vrlo toplog, nostalgijom i ponosom protkanog romana uvjeri me u njenu istinitost.
Rasuta po svijetu nakon nemilih ratnih dešavanja, šaka prijatelja , zajedno sa autorkom vratila se sjećanjem na te nemile dane i odlučila da nam ispriča svoju priču koja ostavi nemili trag u njihovom sjećanju.
“PRIČAJTE PRIČE. U PRIČAMA JE UVIJEK UTKANA NEKA TAJNA. ISTINA DA SE SAČUVA OD ZABORAVA.“ Baš zato, da sačuvamo istinu od zaborava, podsjetimo se kolone od 7000 ljudi koja napušta svoje domove i kreće u neizvjesnost spasavajući život goli. “IZ SVOJE KUĆE PONIJELI SU SAMO ISPEČENI HLJEB… SAMO TO… I NIKADA SE VIŠE NISU VRATILI SVOJOJ KUĆI.“ Sledeći koracima svoje životne staze stigli su na neka druga odredišta, na neka nova ognjišta, ali im ona ne ugrijaše srca kao što je znala njihova rodna, voljena SMOLUĆA. Sada, nakon svih ovih godina, zajedno sa njima spoznajemo… ponijeli su sa sobom i svoju voljenu Smoluću. Nikada je nisu ostavili ni zaboravili. Nosili su je u dubini svoga srca, a ona im je grijala dušu, brižno ušuškana u njihovom sjećanju.
“ U MOLITVI SU PRIČE NAS KOJI SMO PREŽIVJELI I SJEĆANJE NA MNOGE KOJI NISU“- priča nam jedan rasuti biser u svome dijelu MOLITVE. I opet potvrdi istinitost one narodne “ Da žive živi, da spominju mrtve.“ Neka im je vječna slava i hvala.
Autorka je imala pravo na izbor, na način na koji će se boriti protiv okolnosti koje su prouzrokovale traumom obilježeno djetinjstvo. Progon i pogibiju najmilijih. “MOLITVA ILI KLETVA. IZABRALA JE MOLITVU. MOLITVA IZ SRCA I ŠAPAT SA USANA. ČAST I SLAVA VAM JUNACI.“ Odabrala je molitvu. Jer snaga molitve pobjeđuje svako zlo. A zlo učinjeno stanovništvu Smoluće , ogromno je, potvrđuju redovi ove knjige, koja svjedoči o nesrećama i nestajanju časnog i ponosnog stanovništva SMOLUĆE I OKOLINE. Ponijeli su samo topli, tek pečeni hljeb, da u zbijegu zavaraju glad. 7000 ljudi krenulo je grlom u jagode gonjeni ratnim vihorom – priča nam autorka u svom prisjećanju na MJESTO GDJE SU SVITALE NAJLJEPŠE ZORE. A onda su te zore dobile neku sumornu boju. Boju sivila.Nemilosrdno je prekrila boju najljepših svitanja. ,, ALI, MOŽE LI ČOVJEK DA BIRA VRIJEME I MJESTO GDJE ĆE SE RODITI?“ Sudeći po toplini i količini emocija koje emituje “ šaka prijatelja po svijetu rasutih“ uvjerena sam da bi SMOLUĆU izabrali kada bi im se ponudio takav izbor. ,,TO MAGIČNO MJESTO PRIRODNIH LJEPOTA… NEVIĐENE PRIRODNE ARHITEKTURE.“ Sve predjele ovog svijeta dali bi za predjele u kojem su proveli djetinjstvo. Ali okrutno lice sudbine ne želi takvu nagodbu.
Otišli su…u vidu djerdana od 7000 perli koji se pokidao i rasuo na sve strane svijeta. I nikada se više nije sastavio na svojoj rodnoj grudi. I kako zbog toga ne pusti suzu? Kako ostati imun nad nesrećom i sudbinom nepravedno skrojenom? Kako ne pustiti suzu za onima koji nisu preživjeli… a imali su pravo. Pravo na život goli… ako ništa više. Nad onima kojima preživjeli posvetiše redove ove knjige. ,,NAD DANIMA SJETE I I IZBRISANE ISTORIJE. NAD DANIMA KIDANJA HILJADUGODIŠNJEG KORIJENA.NAD DANIMA KADA TI SUDE JER SI OPSTAO. A OPSTALI SU SAMO NAJSREĆNIJI I NAJHRABRIJI.“ Ostali su sa da žive sa svojim nemilim saputnikom, koji ih vjerno u stopu prati… svojim traumama iz vihora rata koji zaveja njihovo djetinjstvo. ,,MI KOJI SMO PREŽIVJELI DOBILI SMO ŽIVOT NA DAR“- poručuje nam autorka.
Kažu da je najveća ljubav, koja je data nama običnim smrtnicima, ljubav sestre prema bratu. Zamislimo onda kakva je bol sestre koja izgubi brata. ,,BRAT. SAMO IZGOVORITI TU RIJEČ PUNO JE SRCE,“ a onda ta punoća nestane. I niko i ništa ne može da je ispuni, da je zamjeni. I pored toga što ,,NAS JE BILO SEDAM I NISMO BLIZANCI, ALI NE ZNAM KAKO DA OBJASNIM TU NAŠU POVEZANOST. MOŽDA KAO BROJANICU. ODLAZAK BRATA, POKIDAO JE TU BROJANICU. “ Jedna sestra je čak i osijedila preko noći. ,,OSIJEDILA U JEDNOM DANU. OD BOLA. BOLA IZ DUŠE.“
Iz duše i bola i nastade MOLITVA, živi spomenik svoj paloj braći, očevima i nevinim, nikada ne prežaljenim žrtvama. Molitva, a ne kletva. Samo velika srca imaju snage za ovakav izbor. ,,NAJVEĆA POTREBA SVIJETA JE ZA LJUDIMA KOJI SE NE MOGU KUPITI NI PRODATI.“ Za ljudima spremnim na oproštaj. Oprosti, ali ne zaboravi. Jer nemamo dva srca, pa jednim da mrzimo, a drugim da volimo. A srce koje voli i prašta ne može da mrzi. Ono želi samo ,,DA UMJESTO ORUŽJA ZDRAVLJE PUCA. DA ZLOBU UNIŠTI SLOGA. DA PRESTANE PLAČ“ za 800 kuća i 800 domaćinstava napuštenih u jednom danu. Za kolonom od 7000 ljudi što napusti dom svoj u jednom danu. I nosi samo koru hljeba.Da njome zavara glad. A život zavara njih.
,,BOŽE JEDINI, DA LI JE LIJEK ILI OTROV SVAKA ISPRIČANA PRIČA? KADA DVIJE OSOBE POSMATRAJU ISTU STVAR I VIDE RAZLIČITO, ŠTA JE TU ISTINA I KO O TOME PROSUĐUJE?“
Odgovor je u MOLITVI. Iskrenoj i čistoj iz dubine srca i duše napisanoj.
Zato je toplo preporučujem širokom auditorijumu. Naravno, uz napomenu ,,PRIČAJTE PRIČE. ISTINA DA SE SAČUVA OD ZABORAVA.“

BORKA MILIČIĆ

О Dejan Spasojević

Проверите и

Раде Писарић : Трагом расутих бисера

Записи огњишта Читајући редове које је Раде Писарић оставио на хартији као траг, не могу, …

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *