Roman „Majčino srce“ autorice Ružice Todorović Bujadnjak predstavlja snažno, emotivno i autentično književno svjedočanstvo o životu žene obilježenom gubicima, nepravdom i tihom, ali postojanom snagom majčinske ljubavi. Djelo je zasnovano na istinitim događajima, što mu daje dodatnu težinu i vjerodostojnost, a istovremeno ga čini univerzalno prepoznatljivim u kontekstu društvenih i porodičnih prilika našeg prostora.
U središtu romana nalazi se lik Stoje, slojevito i uvjerljivo oblikovane junakinje čiji se karakter razvija kroz patnju, odricanje i tiho prihvatanje sudbine. Stoja nije heroina u klasičnom smislu te riječi-ona ne prkosi otvoreno, ne buni se glasno, ali njena snaga leži upravo u sposobnosti da opstane, da voli i da sačuva ljudskost uprkos svemu što joj je oduzeto. Njena pasivnost nije slabost, već odraz društvenog okvira u kojem žena često nema pravo izbora, već samo obavezu trpljenja.
Majčinstvo je ključni element Stojinog identiteta. Oduzimanje djeteta, gubitak sina i trajna emotivna rana oblikuje njen unutrašnji svijet i utiču na sve njene životne odluke. Majčino srce u ovom romanu simbolizuje besuslovnu ljubav koja ne prestaje ni onda kada je lišena nade. Stoja kroz majčinstvo ne pronalazi sreću, već smisao-smisao koji joj omogućava da preživi i da ne izgubi osjećaj vlastite vrijednosti.
Sporedni likovi u romanu nisu detaljno psihološki razrađeni, ali upravo takav pristup dotatno naglašava Stojinu usamljenost i izolovanost. Muški likovi često su nosioci grubosti, nepravde ili emotivne distance, dok društvo u cjelini djeluje kao nijemi posmatrač, saučesnik u njenoj patnji. Time autorica suptilno, ali jasno ukazuje na širi društveni problem i kolektivnu odgovornost.
Stilski, roman se odlikuje jasnim, jednostavnim i pitkim jezikom, sa izraženim elementima usmenog pripovijedanja i ispovijednog tona.
Takav pristup doprinosi osjećaju neposrednosti i bliskosti sa čitaocem, stvarajući utisak da se ne čita fikcija, već iskreno i bolno svjedočenje. Upravo ta jednostavnost izraza postaje jedna od najvećih vrijednosti romana, jer omogućava snažan emotivni doživljaj bez stilskih pretjerivanja.
„Majčino srce“ može se čitati na više nivoa: kao lična ispovijest jedne žene, kao roman o majčinstvu i žrtvi, ali kao i suptilna društvena kritika. To je djelo koje daje glas ženama čije su sudbine često ostajale na marginama, nevidljive i prešućene.
Roman ne nudi lake odgovore niti utjehu, ali nudi istinu-tiho izgovorenu, ali snažnu i postojanu.
Ovo djelo predstavlja vrijedno ostvarenje savremene domaće proze i knjigu koja se obraća širokom krugu čitalaca. „Majčino srce“ nije samo priča o boli, već i o snazi, istrajnosti i bezuslovnoj ljubavi koja nadilazi sve gubitke i ostaje trajno urezana u sjećannje čitaoca.
Vojislav Jovanić
Recenzija romana „Majčino srce“ – Ružica Bujadnjak Todorović
Ovo nije samo priča o jednoj ženi – ovo je roman o generacijama žena, o nevidljivim ranama patrijarhalnog društva i o majčinstvu kao najdubljem i najtrajnijem obliku ljubavi i boli.
U središtu romana nalazi se Stoja – jednostavna, naivna i iskrena seoska djevojka, lišena majčinske zaštite od najranijeg djetinjstva. Odrastanje bez majke, u okruženju u kojem se emocije ne izgovaraju, već potiskuju, presudno oblikuje njen karakter: Stoja uči da trpi, da vjeruje, da ćuti. Upravo ta šutnja postaje njena najveća kazna, ali i njen jedini oblik preživljavanja.
Autorka vrlo sugestivno prikazuje Stojinu mladost, ispunjenu prirodom, rijekom, borovima i čobanskim danima, koji nose privid slobode i nevinosti. Ljubav sa Mladenom ispisana je lirskim, gotovo poetskim jezikom, u kojem priroda prati buđenje tijela i osjećanja. Međutim, taj kratak trenutak ljubavi brzo biva brutalno prekinut nasiljem i zlom koje dolazi iz neposredne blizine – iz povjerenja, iz poznatog lica, iz sela koje sve vidi, ali ne reaguje.
Jedan od najsnažnijih slojeva romana jeste prikaz straha. Autorka ne opisuje strah kao trenutni osjećaj, već kao trajno stanje koje se nastanjuje u tijelu i svijesti žene. Strah kod Stoje nije samo posljedica nasilja – on postaje način postojanja. Posebno je upečatljivo to što roman ne traži senzaciju u opisu nasilja, već se fokusira na njegove dugoročne posljedice: sram, krivicu, ćutanje i samoosuđivanje žrtve.
Tema oduzimanja djeteta jedna je od emocionalno najtežih tačaka romana. Odluka porodice da Stoju liši sina, bez njenog znanja i pristanka, predstavlja krajnji čin nasilja – institucionalnog, porodičnog i društvenog. Majčino srce u tom trenutku biva rastrgnuto, ali ne prestaje da voli. Upravo tu leži suština romana: majčinstvo kao sudbina, kao rana koja nikada ne zarasta, ali i kao snaga koja održava ženu u životu.
Stil Ružice Bujadnjak Todorović je neposredan, ispovjedan, često sirov, ali iskren. Jezik romana nosi obilježja usmene naracije, sjećanja i unutrašnjeg monologa, što dodatno pojačava autentičnost priče. Ponavljanja, digresije i refleksije nisu stilska slabost, već svjesni izbor – one odražavaju način na koji trauma živi u čovjeku, kako se misli vraćaju, kruže i ne daju mir.
Roman ima i snažnu društvenu dimenziju. Majčino srce razotkriva licemjerje zajednice, neravno-pravnost žena, okrutnost patrijarhalnih normi i lakoću s kojom se krivica prebacuje na najslabije. Istovremeno, ovo je i knjiga o vjeri – ne kao dogmi, već kao tihoj nadi, kao unutrašnjem razgovoru sa Bogom, kao pokušaju da se patnji pronađe smisao.
Na kraju, Majčino srce nije roman koji se čita lako, ali jeste roman koji se pamti. To je knjiga koja ne nudi utješne završetke, već istinu. Njena vrijednost leži u hrabrosti da se progovori o onome o čemu se decenijama ćutalo. Ovo je djelo koje zaslužuje pažnju čitalaca, ali i ozbiljno mjesto u savremenoj književnosti koja se bavi ženskim iskustvom, traumom i pamćenjem.
Majčino srce je tiha, ali snažna optužba – i još snažniji dokaz da majčinska ljubav, i kada joj se sve oduzme, ostaje nepobjediva.
Miodrag Mićo Gačić
