Uskoro zbirka pjesama “Moja bespuća“ – Danica Dana Gavrić

  NAŠI PUTEVI I NAŠA BESPUĆA

   Sunce se ponovo nasmiješilo i svojim toplim rukama zagrlilo svoj rodni kraj. A u njemu krušku rodnu djedovom rukom zasađenu, trešnju i drenjak, rodnu njivu sa koje izbrisaše ime i KOLIJEVKU DRVENU U KOJOJ SE NEKADA LJULJALO. 

   Sunce širi svoje zrake i njima dodiruje sve ono čega se duša zaželi i čega ostade željna. Rodne kuće i majke i davno prošlog djetinjstva.

   Noseći najtoplije sjećanje na te davne bezbrižne, zauvijek u srcu ostale dane, pjesnikinja, Danica Dana Gavrić, nas poziva da TOPLINOM U GRUDIMA ZAGRLIMO DJETINJSTVO MILO. A ONO JE MILO I AKO SMO BOSI PO ROSI TRČALI, VJETROVIMA I KIŠOM ŠIBANI. I možda su baš ti vjetrovi, vjetrovi našeg djetinjstva duvali suviše burno i pomrsili nam puteve i donijeli nam naša bespuća.

   Svako ima svoju životnu putanju kojom vjerno hodi. Vjerno našoj životnoj stazi, prostiru se i naša bespuća, čežnje naše podsvijesti. O svojim bespućima Dana nam priča sa sjetom TUGA JE U SVAKOM KORAKU BESPUĆA MOGA NAPUŠTENOG. Onda se sunce u njenom oku ozari i ona sa nama podijeli tajnu ZELENE SE MOJA BESPUĆA K’O DJEVOJAČKA NADANJA. Svima nam je poznato to tajno nadanje djevojačkog srca da će biti vjerno svojoj životnoj stazi i ako se ZAČUJE ZOV BESPUĆA.

   Kroz svoje pjesme poštovana pjesnikinja jasno nam otkriva svoju neraskidivu vezu sa zavičajem za koji je vezana najtoplijim emocijama pa nam i priznaje: SRCE ZATREPERI ZAVIČAJ KAD SE SPOMENE.

   Ako je suditi po pjesmama srce vrlo često zatreperi jer Dana planira DA PRONAĐE PUTIĆ MALI. OBILJEŽI I OZNAČI, DA SE SJETI U DJETINJSTVO CARSTVA DA POLETI. Kao lasta raširiće krila i poletjeti u topliji kraj. U svoj zavičaj. Jer shvata…SVE DALJINE MALE SU JOJ BILE. Zato sada, poput sunca, RUKE PRUŽA U DALJINU U POGLEDU IZGUBLJENU. Možda se iz pogleda izgubilo ali iz srca nije, i zauvijek ostaje duboko sakriveno u najtajnovitijem skrovištu, u pretincu najdragocjenijih uspomena. Tamo je STABLO ŽIVOTA. KORIJENI TAMO LEŽE. JA SAM SAMO LISTIĆ JEDAN ŠTO SA STABLA TOG POBIJEŽE. Tamo su djedova kruška i rodna njiva, i drvena kolijevka u kojoj se bezbrižno ljuljalo. Sjećenja naviru, zablistaju kao izgubljeni pa tek pronađeni biseri. Bljesnu pred okom svojim raskošnim sjajem i opomenu TAMO GENI OSTALI SU U BESPUĆU ČEKAJU ME. I srce pojuri zajedno sa dušom. DA SE NAPIJU NEKTARA SELA I TOPLOG ZAVIČAJA. Napojeni blagoslovenim nektarima rodne grude i srce i duša se pitaju GDJE SU ONI DOLOVI ŠTO SU IH ORALI DJEDOVI VOLOVI? GDJE JE ONA MOTIKA ŠTO JU JE DRŽALA BABINA RUKA? Pitaju se, a znaju…nestadoše, pojede ih zub vremena. Zub koji nemilosrdno melje. Otimajući svim raspoloživim kapacitetima svoje snage, od zuba vremena, od uništenja i prolaznosti, pjesnikinja svoja bespuća, svoj rodni kraj, ušuškava u pjesmu. Ušuškava nježno i bezbrižno, s’ puno ljubavi i želje da im podari vječnost. Makar to bilo u obliku pjesme samo. Ne samo jer…FALI SELA I KOMŠIJA. Nego što je tamo BILA NAJSREĆNIJA. ŽELJE SE SA KOROVOM SPLELE PA PRIČU ISPREDAJU. U tu priču utkana je istinska nada da oči uskoro ugledaju neprocijenjivu riznicu sačinjenu od dragih uspomena. Momenata koji su se u srce urezali bez pitanja i bez dozvole. A srce ih je najtrajnije memorisalo bez mogućnosti brisanja, jer ZNA DA SA NADOM BEZ NADANJA NEMA VIŠE ZAVIČAJA. Zato pribjegava nadi i vjeruje da ide u susret danu u kojem će moći ZAGRLITI SVOJA BESPUĆA. Srcem i dušom svakodnevno to čini. Pušta svoje misli u daljinu, na svoju GRADINU I U NJIMA VIDI DA JE SIVO KAMENJE JOŠ VIŠE POSIVILO. Emotivni žal opominje na realnost i u njoj vidimo jasnu sliku ZARASLIH STAZA NA KOJIMA SE PROSULO DJETINJSTVO NEVINO I ČISTO KAO SUZE BRIŽNE MAJKE. Majke koja brižno u svijet isprati. I ostade na pragu kuće ruku ispruženih u daljinu. Sada, pjesnikinja se vraća pragu rodne kuće za sada samo stihovima jer…PUTEVI SE POMRSILI PA SAD NE ZNA KUDA IĆI. Zahvaljujući crkvi koja je u njenom rodnom mjestu obnovljena nakon 80 godina i na Petrovdan ove godine po prvi put, nakon 80 godina služena liturgija, Autorka saznaje da su se putevi odmrsili i da je vode ka duhovnoj kući u svome zavičaju.

   Kao što sve rijeke teku prema moru i prema jednom zajedničkom ušću, tako i mi svojom životnom rijekom tečemo jednom zajedničkom izvoru. Izvoru sa koga potekli smo. Ma kojoj daljini životna staza nas odvede, izvor našeg postanka ponovo nas vraća sebi da mu priznamo NIGDJE NIJE MJESEČINA KAO IZNAD NAŠEG ZAVIČAJA.

   Jedino je sunce svugdje toplo i sve nas podjednako grije. I na životnim putevima i na našim bespućima.

 

                               Borka Miličić

                         Zvornik, 12.07.2019.

 

 

 

DANICA GAVRIĆ (rođena Drakulić), je Ličanka. Rođena je 1943. godine u Titovoj  Korenici, Gradina, a gimnaziju završila 1962. godine u Titovoj Korenici. Potom je završila Vojno – medicinsku školu u Beogradu i to joj je „najljepši dio života“. Udajom 1973. godine dolazi u Zvornik i u Medicinskom centru stiče penziju. Grobovi predaka su ostali u Gradini, a srce u Lici i domovini u Hrvatskoj.