LJUBAV I PESMA
“Šta ima više od ljubavi”.
Henri Miler
Najnovija zbirka pesama Sare Đokić donosi zrele, jedinstvene i vrlo originalne stihove na koje treba ozbiljno računati u našoj savremenoj poeziji, budući da su zasnovani na osobenim stilskim figurama, izgrađenom izrazu i prepoznatljivoj fizionomiji ostvarenoj u slobodnom stihu, kao i u nekoliko pesama u prozi.
Upotpunjene i obogaćene likovnim prilozima, odnosno crno-belim skicama, pesme Sare Đokić i na taj način dobijaju na ukupnom estetskom doživljaju i značenju, a istovremeno ta korelacija (slika i poezija) omogućava da se postigne veći i konkretniji stepen komunikacije sa širim krugom čitalaca. Najveći broj pesama napisan je u prvom licu jednine, kao u pesmi Moje godine, što je donekle i razumljivo, jer se time iskazuje odnos lirskog subjekta prema celokupnom okruženju:
Nisam dugo pisala,
ne znam šta da napišem.
Valjda ne tugujem.
Pevam,
ne igram.
Plačem
bez razloga,
sa razlogom.
Previše razmišljam,
Kao što se može primetiti na prvi pogled, pesme u ovoj knjizi su uglavnom sažete i jezgrovite, pune stilskih figura, lepih slika i raznovrsnih značenja, kao i poentiranja, odnosno neočekivanih obrta na kraju skoro svake pesme. To je zapravo neka vrsta poente ili zaključka kojim pesnikinja zaokružuje svoju misao, ideju i poruku. Iz niza ujednačenih pesama svojim kvalitetom, stilom kazivanja i semantičkim efektima izdvajaju se sledeći naslovi:
Dug sebi,
Amajlija,
Odgovor na jastuku,
Neko te gleda,
O radosti se ne govori,
Zaborav o tebi,
Cvat i dr.
Sa izrazitim elementima takozvane „ženske osećajnosti“, kako bi to rekao Bokačo, ova poezija je topla, neposredna i iskrena, pa se sa njom relativno lako uspostavlja komunikacija, jer u svom sastavu nema hermetizma ili nekakvih postmodernističih eksperimenata, koji su po prirodi donekle nepristupačni i, sa druge strane, nisu svojstveni senzibilitetu i poetici ove mlade pesnikinje. Pesme su koncizne i nadahnute, sa mestimičnom razvijenom naracijom i minucioznim prodorima u psihološko, duhovno i metafizičko, što u konačnoj semantizaciji izraza deluje vrlo usklađeno i osmišljeno (Ostani još malo, Ostvareni snovi).
Lirski subjekt je izrazito prisutan u velikom broju pesama, što znači da su u prvom licu jednine iskazani mnogi lični doživljaji, sećanja, impresije, snovi, nadanja i verovanja. Takođe, ima stihova koji su napisani i u muškom rodu, što se može shvatiti ne samo kao svesna promena diskursa već i kao drugačija perspektiva i pogled na život:
Osećam te dugo, dugo
iako te nisam
ni sreo ni video
baš dugo…
Ova knjiga pesama na izvestan način pokazuje genezu, razvojni put i stvaralačke metamorfoze kroz koje je pesnikinja prošla tokom svog dosadašnjeg bavljenja poezijom. Vešto sintetizujući slobodni stih i pesmu u prozi (Rosa, Bol), a ostajući pri tom verna modernim tokovima lirskog izraza, Sara Đokić stvara vrlo osobenu i po mnogo čemu intrigantnu poeziju, koja u većini primera ilustruje njen etički i duhovni odnos prema svetu:
- fizičkom (spoljašnjem) i
- emotivnom (psihološkom).
Ova knjiga je još jedna dobra prilika i povod da se čitaoci i tekuća književna kritika ozbiljnije pozabave poetskim stvaralaštvom Sare Đokić, jer ona to svakako i po mnogo čemu zaslužuje.
U Beogradu,         Dr Milutin Đuričković
- 1. 2025,      član Evropske akademije nauka i umetnosti
—————–
Sara svojom poezijom prodire duboko u ljudsku dušu pišući o svemu onome od čega je ona satkana. Zato je lirski subjekt u njenim pesmama zagledan u sebe i svoju unutrašnjost, ali i u daljine, sve dokle mu pogled, sećanja i mašta sežu. On je sunce. On je nada. On je uspeo da svoju dušu ,,iščupa iz tmine” i postane ona iskra svetlosti koja je svima potrebna.
 Za autorku poezija je način da svet oboji u šareno, da sreću uveća, a tuzi dâ smisao, i da ni sebi, a ni nama ne dozvoli da se prepustimo sivilu svakodnevice, te ona ponosno kliče:
„Živeću za ljubav,
darovati reči pune nade.”
 Dok se pred nama nižu slike male kuće na moru, okružene cvećem, toplog doručka, porodice na okupu i dece koja, zanesena igrom, ne žure kući i na našoj duši otvaraju se svetlarnici sa kojih se samo srcem gleda.
 Sarina poezija miriše na život, satkan od malih stvari, koje čine veliku sreću, koju vredi sanjati i čekati.
Mirjana Mitrović,
profesor srpskog jezika i književnosti
Sara svojom poezijom prodire duboko u ljudsku dušu pišući o svemu onome od čega je ona satkana. Zato je lirski subjekt u njenim pesmama zagledan u sebe i svoju unutrašnjost, ali i u daljine, sve dokle mu pogled, sećanja i mašta sežu. On je sunce. On je nada. On je uspeo da svoju dušu ,,iščupa iz tmine” i postane ona iskra svetlosti koja je svima potrebna.
 Za autorku poezija je način da svet oboji u šareno, da sreću uveća, a tuzi dâ smisao, i da ni sebi, a ni nama ne dozvoli da se prepustimo sivilu svakodnevice, te ona ponosno kliče:
„Živeću za ljubav,
darovati reči pune nade.”
 Dok se pred nama nižu slike male kuće na moru, okružene cvećem, toplog doručka, porodice na okupu i dece koja, zanesena igrom, ne žure kući i na našoj duši otvaraju se svetlarnici sa kojih se samo srcem gleda.
 Sarina poezija miriše na život, satkan od malih stvari, koje čine veliku sreću, koju vredi sanjati i čekati.
Mirjana Mitrović,
profesor srpskog jezika i književnosti