U pripremi roman ”MAJEVIČKA PLAVA NOĆ” Nikole Lukića

RECENZIJE

 

IZDVOJENA SVJETLOST IZ TAME BOSANSKOG VILAJETA

(Nikola Lukić: „Majevička plava noć“)

 

Knjiga „Majevička plava noć“ je po mnogo čemu specifična. Pisac je konceptirao kao skup priča, njih devet, od kojih je prva bajka „Tamni vilajet“, pozajmljena iz Narodnih bajki, a koja je simbolički, po piscu, identična sa državom Bosnom. Ova bajka, na neki način,  postaje uvodničar u djelo, daje smjer i biva putokaz u kom pravcu treba čitalac da fokusira svoju pažnju i poentira zaključkom.

Nikola Lukić nikako slučajno nije ovo poređenje napravio i tako započeo svoju knjigu da piše. Nestabilnost političkih prilika, erozija društvenog uređenja i često nerazumijevanje vladajućih ljudi u dvoentitetskoj državi dovodi nas u poziciju da živimo u jednom nestabilnom političkom i teritorijalnom ambijentu u dva entiteta (Federacija Bosne i Her-cegovine i Republika Srpska) i sa tri konfesije naroda koji se neće, ili ne mogu da razumiju i dogovore oko zajedničkih fun-damentalnih interesa, ili pak mirnog  razdruživanja. Elem, kao u bajci; kajaće se i jedni i drugi kako god urade!

Ostalih osam priča su narativno slične i povezane. Ko-jim slučajem, da ih autor nije rasporedio u podnaslove bez sumnje bi rekli da je prozno djelo, roman. Lukić poslije „Tamnog vilajeta“ ostale naslove čini prema ličnostima i događajima koji su iznikli iz opširne fabule djela: „Djed Sava“, „Povratak“, „Milakov odlazak“, „Tetka Biljana, „Spremaš li se, rode“, „Gospođa Stivena“, „Vratila se baba Anđa“ i „Lejla, srećo i nesrećo“.

Zbirka priča „Majevička plava noć“ je svojevrsna re-alnost koju bi manje, više, svaki žitelj podijeljene države Bosne i Hercegovine, a posebno Republike Srpske, mogao da posvje-doči kao priču koju je njegova porodica doživjela u nekim prošlim teškim i stradalničkim vremenima, ali i poratnom pe-riodu Drugog svjetskog rata, kada se nadničilo za koru hljeba i gumene opanke. U vremenima diktature komunističke vlasti, zatim lažnog bratstva i jedinstva, kao i onim vremenima pos-ljednjeg Odbrambeno-otadžbinskog rata u kojima je prštao la-žni sjaj izgovorenih riječi i parola „Sve će to narod pozlatiti“ i „Ješćete zlatnim kašikama“! Priče su bogate piščevom leksi-kom i izrazima narodnog govora, riječima koje su nestale, ili su pred nestajanjem, a tako su govorili naši pradjedovi, djedovi i bake, a danas su zamijenjene novim, pomodarenim riječima i  nerazumnim tuđicama. Ništa manje slikovito prikazani su obi-čaji porodične prosidbe, svadbe, ali i igra prstena koja je bila česta pojava (obično se igrala u zimskim noćima pod svjetlošću upaljene petrolejke kako bi žitelji prekratili vrijeme). Prepo-znajemo familiju bogočovječnu, čestitu i naklonjenu Ravno-gorskom pokretu, takvi su bili Todorići.

Pisac ove knjige uvodi popriličan broj likova i na taj način obogaćuje podmajevičke slike predjela, običaja, načina života i neprestane borbe za ljepše i svjetlije sutra. Glavni likovi su čvrsti, jaki, domišljati, gostoprimljivi domaćini, sve u svemu hrabar narod koji kroz vrijeme opstaje i bori se na svom grumenu zemlje nikada ne dozvoljavajući osvajačima i onim koji teže dominaciji i uništenju srpskog identiteta. Takvi su: Veljo, mladić koji je jedan od glavnih likova, zatim njegovi roditelji Mile i Stajka Todorić, djed Sava, stričevi Milak i Vaso, gospođa Stivena-nekada Anđelija-Anđa koja je u Drugom svjetskom ratu poslije strijeljanja muža Velimira od strane us-taša, otišla u partizane i ostavila malog sina Mila, a to je otac Veljov, djeverima na čuvanje. Anđa se drugi put udala za Ste-vana oficira Udbe i sa njim ima kćerku Biljanu, a zatim se uda-je i treći put za muža Stivena sa kojim živi u Majamiju, u Americi do Stivenove smrti. Tu su još sporedni likovi koje, Nikola Lukić, vješto uvodi u događaje i sa njima potpunjuje kom-pletne slike koje se redaju pred čitaocem kao na filmskom platnu. Takvi su likovi: Stojan Babić Stajkin otac, Vesna su-pruga Veljova, Pero, sin Vasov, djevojka Lejla, patuljak Beno, mačak Živko…

Stvarnost u kojoj obitava iščašena je iz ljudskih deformacija koju su prouzrokovali rat, pepeo i suze devedesetih godina dvadesetog vijeka. Raseljenje iz podmajevičkog zavi-čaja u selo Crnjelevo samo je jedna u nizu kobnih nerazumi-jevanja i netrpeljivosti koja nagoni čovjeka da potraži spas, da se pokrene, a da ipak ostane tu, negdje u blizini gdje mu je zakorijenjeno stablo života.

Bez sumnje, određene priče pisane su po istinitim do-gađajima što je vidljivo dobrom čitaocu, ali postoje i one koje su plod piščeve mašte, i to ogromne piščeve mašte, koja nekada prevazilazi slike realnosti. Kao suđenje mačku Živku koji brani Republiku Srpsku pred Državnim sudom Bosne i Hercegovine. Ovo svakako nije slučajnost od strane autora, a to smo već vidjeli u nekim prošlim vremenima u pripovijetci „Jazavac pred sudom“ Petra Kočića. Sve je ukrašeno deskripcijom, me-taforom, alegorijom i sarkazmom, onim starostavnim riječima i izrazima gdje se ne vodi računa o čistom, književnom jeziku već su riječi izvučene iz narodnog govora ruralne zavičajnosti.

Ma koliko analizirali pojedinačno svaki dio, ili djelo zajednički kao cjelinu, dolazimo do zaključka; ako čovjeku uskratimo mogućnost na pristojan život ne možemo mu uskratiti i sanjarenje o životu i nadu da će nekada postati stvarnost. Tako u zadnjoj priči „Lejla, srećo i nesrećo“, Veljo koji je proveo noć sa djedom Savom u vikendici sanja neobičan san vođen imaginacijom svoga uma u kojem prolazi kroz nestvarna de-šavanja; razgovara sa životinjama-svojim mačorom Živkom, patuljkom Benom. Prilikom jedne vožnje doživljava udes autom i prolazi kroz nesreću i Pakao da bi na kraju, kada se probudi, shvatio da je sve bio samo san.

Nikola Lukić u zadnjoj priči iznosi svu opredijeljenost i političku koncepciju na kojoj Veljo gradi svoje razmišljanje, a to čini vješto u saradnji sa imaginarnom Lejlom, a to se po-klapa sa autorovom zamisli i krucijalnom porukom: Republika Srpska treba da bude izdvojena svjetlost iz tame Bosanskog vilajeta!

Pod budnim okom djeda Save koji ga je promatrao dok proživljava i preživljava sve te muke u snovima, a znajući da je bio borac Vojske Republike Srpske i da je njegova jedinica „Vukovi“ prolazila kuda ni pravi vukovi nisu smjeli, na usnu-lom licu uz osmijehe koji bi se katkada pojavljivali znao je da je Veljo bio i častan i pošten borac i čovjek.

Na kraju bih rekao da je knjiga „Majevička plava noć“ zahtjevna za čitaoca zbog koncepcijskog načina vođenja fabu-le, dijaloškog opusa i upravljanja mnogobrojnim likovima, ali da zavrjeđuje pažnju zbog, gore, navedenih referenci i ideolo-škog i moralnog stava njenog autora!

Vlasenica, 15. februar, na Sretenje Gospodnje 2024.

 

Aćim Todorović

 

SVJETLUCANJA IZ TAMNOG VILAJETA

 

Samo hoću komad zemlje, komad neba

i da me tu niko ne dira

 

Savremeni pripovjedački diskurs kao da namjerno iz-bjegava kontakt sa usmenom i narodnom riječju, predanjem i tradicijom, težeći novim i još neviđenim formama. Međutim, autor Nikola Lukić ne samo da dobro poznaje usmenu pripo-vijetku i bajku nego duboko poštuje ove forme, obrazovane na čistom narodnom jeziku i u simboličkom kodu. Zahvaljujući dijalogu sa narodnom bajkom u kojoj je sve moguće, Lukić us-pješno ,,izvrće” neke događaje iz naše novije istorije, kariki-rajući do posljednje granice sa zdravim razumom, pomalo u bahtinovskom i karnevalskom duhu – to su neke od završnih scena kada sudije na optuženičku klupu izvode mačora. Poznati su nam događaji, kako iz istorije tako iz nedavne svakidašnjice, u kojima smo se čudili besmislenim procesima, tužbama i su-đenjima. To je jedna od draži ove knjige, kada istovemeno imam ulogu da ocijenim djelo i pronađem elemente uspješne forme i stila, ali i uživam, zasmijana do suza, držim palčeve mačoru Živku, kome sude zbog toga što brani entitet koji se zove Republika Srpska. Imala sam utisak da je ovaj naš Luki-ćev Živko zapravo pandan ruskom i Bulgakovljevom Bege-motu. Nije uobičajeno da se priča predstavlja s kraja, ali to či-nim jer želim da nastavi svoju neuobičajenu misiju, budući da je ,,putujući kroz vrijeme ovo priča o životnom putu jedne po-rodice”. Riječ je o porodici koja načinom života, razmišljanja i njegovanjem pozitivnih odlika tradicije, kulture i nasljeđa svijetli naspram drugih, koja zna šta je srž opstanka, suština ljubavi i morala, koja čuva identitet – to su Todorići, jedna zra-ka što uporno zari na pomrčini nekog tamnog vilajeta, a – Za taj tamni vilajet kažu – da se Bosnom zove.

Nije se Lukić prvi sjetio tamnog vilajeta – za njega zna-ju narodna bajka, pjesnik Branko Miljković, a i savremeni mu-zički izvođači, poput bendova ,,Vrum“ i ,,Kultur šok“. Rekla bih da Lukić upravo u romanu ,,Majevička plava noć“ želi da kaže i pokaže šta se desilo našem čovjeku kroz istoriju, a sa-svim odgovara jednom stihu benda ,,Kultur šok“:

Mali za jezero – velik da presahne
Nesreća je što smo zavoljeli ovu mrtvaju i ne možemo iz nje.

A sve se plaća, pa i ova ljubav
Ja sam tamni vilajet.

Kroz pojedinačne sudbine Todorića: Milaka, Save, Va-se, Mila, Velje, Anđelije, Stajke, Stojanke i drugih, čitalac će uživati u pitkoj i jednostavnoj priči o životu i običajima na se-lu, o daru za takav način života, kada se ide po mladu i cijela porodica učestvuje u odbiru mlade, buduće domaćice. Uživaće u lijepim opisima kulta i svetinje prve bračne noći, opisima krajolika bosanskih brda, karaktera tih ljudi koji su sve preži-vjeli i prije rođenja. U pitanju su ljudi koji preziru rat, znaju ka-ko ratovi počinju, a i kako se završavaju, a opet bivaju prinu-đeni da napuste svoje selo pokraj Tuzle i spas pronađu u Cr-njelovu i mirnoj i tihoj ravnici. To su isti Todorići, sa genera-cije na generaciju, iskreni i topli, duševni i nepripitomljeni, hrabri i ,,ludi“. Vjeruju u monarhiju, nadaju se kralju, a preziru partije:

 

Predsjednik, da bi došao na vlast, on mora da bude ba-raba preprana u stotinu voda. Da zna da se lakta, da se name-će, da bude dobar govornik, a po potrebi i dobar lažov. Da brzo misli i da u svakom trenutku ima odgovor na sva moguća pitanja. Da bi došao na vlast i bio šef države mora da obećava i ono što zaista može i ono što ne može, sve do krajnjeg cilja, ne birajući sredstva. Mora da ima medije da ga prate i po-državaju koje on, naravno plaća (…) Taj kad dođe na vlast, on prvo što mora da raščisti i da radi, mora da se sjeti otkud on tu gdje jeste i kome je koliko dužan, nebitno da li su u pitanju usluge ili pare.

Međutim, ti isti Todorići opstaju u svakom vremenu jer ih Bog voli. Oni su četnici, ali njihova snaja Anđelija, istaknuta komunistkinja ostavlja im svog sina da ga kao familija čuvaju. Ta spona sa Anđelijom, održaće ih u životu u svim tim iza-zovnim danima. Njih ima svuda – oni su beogradski i bečki đaci, neki su američki građani, stanuju i u Evropi, obilaze mu-zeje i saznaju o pokradenim srpskim relikvijama, o prepro-davanju srpskih rukopisa, ali svima im je zajednička ljubav prema ognjištu. Svi, pa maker i poslije pedeset godina žele da se vrate kući!

U tom smislu Nikola Lukić je posebno mjesto dao ženi. Njegovi ženski likovi su stabilne majke, domaćice i dobre su-pruge, one nose zaštitna slovenska (i srpska) imena koja upu-ćuju na ostanak i opstanak, dostojanstvo i stabilnost, na one koje ostaju sa svojima i u dobru i u zlu – one su Stajka, Stanka, Stojanka, ali i Vesna, koja donosi proljeće i koja će udahnuti novi život Velji. Među njima je i Anđelija povratnica, koju ne osuđuje što ostavlja sina, jer ona nikad ne zaboravlja ni svoje porijeklo niti svoje najdraže, nju su bosanska brda vaspitala i ona zna gdje je dom.

U ovom djelu, posebno mjesto je dato temi ratova, identiteta i samostalnosti – ako je ikada moglo biti, budući da je riječ o životu u tamnom vilajetu. Todorići dobro poznaju čovje-ka i znaju istinu, pa tako kažu za ratove: Kakvi, bolan, oficiri – prvo gine sirotinja. Isto tako, znaju, da kad neko hoće da uništi jedan narod, on mu prvo uništi kulturu. Kroz imaginarni lik Lejle, autor je vješto iznio stavove i o Odbrambeno-otadžbin-skom ratu, o besmislicama koje su zadesile obične ljude, bez obzira na vjeru i opredjeljenja. Dakle, gine samo sirotinja, a „politika zavadi dva oka u glavi, jedno što vidi drugo oko, prvom ne vjeruje”. Šta je onda običnom čovjeku preostalo? Onom čovjeku što je prinuđen da napušta svoje, kad im, kako jedan Todorić kaže ,,spadne život na prikolicu stvari”? Šta je preostalo jednostavnom i neiskvarenom seljačetu u beograd-skoj vrevi? Jedino što ponavljaju kao davljenici jeste: ,,Samo rata nikad da ne bude” i ,,samo hoću komad zemlje, komad ne-ba i da me tu niko ne dira”.

Ima dijelova romana kada se čitalac može zasmijati do suza, ali odmah nakon nekoliko strana i rasplakati. Rekla bih da je to posebna vrijednost Lukićevog pripovijedanja – to umi-jeće da predstavi život. Nije uobičajeno da se to kaže i napiše, ali nad ovim redovima se može zaplakati:

Dok je gledao beogradsku gospodu u smoking odije-lima, debele gospođe koje su mirisale na parfem i soleu sa še-širima čiji su široki obodi bili ukrašeni cvjetovima, sjetio se svoje majke Stajke sa podvezanom maramom, njene kecelje i crnih opanaka, njenih žuljevitih ruku i od sunca preplanulog lica, tad se u njemu poče javljati bunt prema nepravdi koja oko njega vlada (…) Sanjao je dok su gudala gudila svoje rodno selo, kako leti bos ispod svijetloplavih oblaka, u širokoj anđe-oskoj bijeloj košulji za tri broja većoj. Iz te ptičije perspektive vidio je kako pčele miluju cvijet dok skupljaju polen, svoju maj-ku sa podvezanom bijelom maramom i u crnim opancima kako okopava krompir, i one svoje dvije sive krave buše koje je osta-vio, kako pasu od cvijeća šarenoj livadi.

Roman ,,Majevička plava noć“ toplo preporučujem upornom čitaocu – onako upornom kakvi su Todorići. Potrebna je spremnost da se razumije metafora i alegorija, sarkazam i folklor, psovka u službi umjetnosti, snaga i ljepota riječi đe i đed, a da se sve to zavoli. Ova knjiga se obraća čitaocu koji smije i hoće da misli samostalno, onome koji ne zaboravlja odakle je došao, koji je takav da se ubrzo zasmije iz sveg glasa, a onda rasplače iz sve duše.

Živjeti život je prava umjetnost, a ovaj svijet je jedna velika pozornica puna izrežirane dramske radnje: zapleta, tu-ge, sreće, radosti i onaj ko doživi duboku starost, taj je pravi umjetnik s obzirom na to šta je sve preživio i od kakvih se sve iskušenja sačuvao u životu.

Jer, riječ autora Nikole Lukića upravo to budi – čovjeka u čovjeku! – to su svjetlucanja iz tamnog vilajeta.

 

Stojanka Stoja Đokić, prof.

 

О Dejan Spasojević

Проверите и

Из штампе је изашла збирка пјесама “СПАСОВДАН“ Милорада Милићевића

СВЕТИ СПАСЕ, СПАСИ ДУШЕ НАШЕ! (Милорад Милићевић: „Спасовдан“) „Свети Спасе – спаси душе наше!“ Овако …

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *