Izoštrenim pogledom do odgovora: možemo li stvoriti bolji svijet
(recenzija zbirke poezije „Moj pogled na život” Miroslava Durakovića)
Već samim naslovom autor nam daje na znanje da je sve zapisano njegov pogled na svijet, ili na život kako se to precizira samim naslovom. Tim gestom će nas razoružati ako nam čitajući ove redove prođe misao u kojoj bismo mu htjeli sugerisati ili skrenuti pažnju na poneku lošu odluku ili zamku, i negdje će lebdjeti neizrečeno: nemojte mi davati savjete, znam da griješim. Greške su nam zajedničke. Uz iskrenost kao drugu najvažniju komponentu ovih stihova koju ćemo takođe uočiti odmah na početku i pisanost lako dostupnim, razgovornim stilom sa vrlo malo prenesenih značenja, stiče se utisak da autor zbirke traži sagovornika a ne čitaoca. Njegov lirski subjekt ima namjeru da otvori vrata svog svijeta i pokaže nam ranjivost kao uzvišeni čin hrabrosti. Ali i da nas opomene i trgne iz letargije. Dopustimo li mu to dodirnuće naša srca. Često više nego što se usuđujemo priznati pa i razmišljati o tome ta srca su nam zatvorena strahom od neprihvatanja, odbijanja i(li) neuspjeha. A šta uspjeh predstavlja u savremenim svijetu takođe je čest motiv ove zbirke.
Zbirku otvara pjesma „Stare fotografije” u kojoj dominira nostalgija kroz čiju prizmu sagledavamo početak i kraj jednog od dva najvažnija životna izbora po mišljenju mnogih (izbor profesije i životnog partnera) ‒ tragiku jednog ljubavnog odnosa od mladalačkog zanosa do ozbiljnih životnih izazova koji zbog nemogućnosti da budu savladani vode u kraj braka. Iskrenost koju sam pomenula na početku ovog teksta zatičemo odmah u prvoj pjesmi kako ogoljena i smjela prkosi i postojano stoji kako bi bila sagledana pogledom koji mjeri i koji zna gdje su bili propusti ali i shvatanjem da je kasno za popravke. Nostalgija ima osobinu da vidi ljepotu a zatvara oči tamo gdje je nama, ali ovdje, u ovoj pjesmi stiče se utisak da je i nostalgija zrela, te vidi realno prednosti i mane odlaska trbuhom za kruhom u izazove kojima krhkost jednog braka nije mogla odoljeti. Postoje ljudi koji kažu da u jednu pjesmu može da stane cijeli život, evo jedne takve pjesme kao dokaza toj tvrdnji.
Pjesme prvog dijela zbirke su ljubavne tematike koje prenose zrela i iskustvena saznanja poput istine da zaljubljenost nije isto što i prava ljubav jer kako pjesnik piše „U ljubav se moraš zaljubiti”. Tek kada ljubav postane uzvišeni čin brige za dugo biće onda možemo govoriti o pravoj. Lirski subjekt je zreo, spreman da sagleda istinu i da joj gleda u oči ne spuštajući pogled, svjestan života u svom totalitetu (ne izuzimajući ništa niti naglašavajući jednu stranu, pjeva nam ljubavne pjesme). Čini se da ne mari previše za ritam, rime, niti stilske figure želeći da sa nama podijeli svoj pogled na život. Teško je ne povjerovati ovakvom glasu koji je prevazišao kavez tuđeg mišljenja i koji pjeva bez straha da ćete mu tražiti ili nalaziti nedostatke.
U prilog već pomenutoj zrelosti lirskog subjekta ide i humor na vlastiti račun predstavljen u pjesmi „Garavuša” kojom nam prikazuje duhovitost kao začin životu, zdravu borbu protiv težine, i dokazuje da sebe ne treba uzima previše ozbiljno. Humor boji pjesme lepršavošću i čini da nam bliskost, koju smo već mogli osjetiti zbog iskrenosti, postaje još za nijasnu bliža.
„Ja bih te drage volje zavoleo/Kad bi kod tebe šanse imao/Nisi mi to kazala, ali znam/Kad bih ti prišao rekla bi, idi bre nisi moj broj.” (Garavuša)
Veoma čest motiv u pjesmama je ljubav koja (bi trebalo da) traje zavijek. Iako su, kao što sam već više puta naglasila, pjesme prožete zrelošću i dubokom svjesnošću šta sve život nudi na svojoj trpezi i koliko je potrebno snage i volje da se odupremo izazovima i donesemo ispravne odluke, ipak težnja da ljubav preživi sve izazove i ostane vječna snažan je pokretački i kreativni potencijal autora.
„Bilo je i sada je i biće” podnaslov je drugog dijela zbirke u kojem se s motiva karakterističnih za ljubavnu poeziju (nostalgija, čežnja) selimo u drugačiju atmosferu u kojoj ćemo se susresti sa stvarnošću i pogledom na život lirskog subjekta koji će najprije apelovati na mir, a potom nam kroz refleksije dati detaljnije razloge zašto, ne izostavljajući ni blisko nam okruženje kao ni svjetske aktuelne događaje. Podsjetimo se Dostojevskog koji je zapisao: svi ideali svijeta ne vrijede suze jednog djeteta. U saglasju s tim, stih iz pjesme „Gaza” dovoljan je dokaz da zdravorazumni ljudi neovisno o meridijanu na kojem bitišu dijele isti stav dok istovremeno svjedoče istorijskom trenutku na koji nikad neće biti ponosni. Stoga pjesma „Gaza” ostaje kao opomena i spomenik sazdan od riječi nalik na molitvu ali i vapaj. „Umiru deca/ čekajući parče hleba” (Gaza)
U pjesmi „Pismo” koja je takođe dio drugog ciklusa srešćemo se s motivom nostalgije ali ova nostalgija ima prizvuk drugačiji od onoga iz prvog ciklusa. Lirski subjekt nas ovdje vraća u vrijeme kada smo se radovali poštarima jer su nam donosili riječi dragih ljudi u vremenu kada smo imali strpljenja da ih sačekamo. U poređenju sa današnjim klikom i jedva tolerantnim čekanjem da dobijemo odgovor na poruku od nekoliko sati čini se da su tada živjeli drugačiji ljudi, i jesu. Strpljiviji. Danas kada poštari donese samo račune i pakete dok ih poručujemo iz udobnosti fotelje možemo se prisjećati nekih drugačijih vremena uz ovakve pjesme, ili im se čuditi ako ih nismo okusli na vlastitoj koži. Bilo kako bilo, vrijedi zapisati i otrgnuti od zaborava koliku važnost je oduvijek imala riječ.
Iako tematski uklopiva u drugi dio zbirke ipak se u njemu izdvaja pjesma „Biznis” ne samo dužinom nego i snagom da prenese sve misli i osjećanja koja se vezuju direktno ili indirektno za rat, pri čemu se ne izdvaja niti jedan, jer svima im je isti zajednički nazivnik, profit. Tako snažnu i važnu poruku lirski subjekt nadahnuto stihuje koristeći moć opažanja i razumijevanja kako svijet funkcioniše. Tim pogledom opravdava važnost svog pogleda na život jer svjedočimo da ne koristi iluzije niti zablude nego jasna i izoštrena čula. Pravo na mišljenje imamo svi ali nije svako mišljenje jednako važno. Treba imati argumente za validno mišljenje! Ova pjesma govori o tome, a cijela zbirka traga za pravednijim svijetom, boljim mjestom za život izražavajući bojazan pri tome najviše za budućnosti onih koji nas naslijeđuju. Kakav im svijet ostavljamo, mogao bi biti opšti utisak nakon čitanja ove zbirke pjesama, a taj utisak je značajan poziv na promišljanje o ovom važnom pitanju.
„Neko će opet negde započeti rat/ narod će morati da gine/Proizvođači oružja će trljati ruke/sve u nedogled” (Biznis)
Sanja Radulović
