Put od rukopisa do objavljene knjige

Nije rijetkost da književnici već s prvom knjigom dobiju ugledne nagrade. Ipak, izdavači se rijetko kada odlučuju da štampaju knjige pisaca koji još ništa nisu objavili. Istraživali smo, na šta, osim na svoj talenat, mogu da se oslone neafirmisani pisci?

Put od rukopisa do prve objavljene knjige često je trnovit, na kojem se, osim talenta za pisanje, od autora očekuje i žongliranje sa još par bitnih vještina…Prva knjiga Marije Stevanović nije došla preko noći…

“Prije skoro dvije godine ja sam objavila svoju prvu knjige poezije, pod nazivom “Put u nesaznajno”. Zaista put do objavljivanja prvih rukopisa bio je trnovit i dug, jer se mi svi mladi pisci suočavamo se sa različitim problemima, a jedan od tih problema jeste i pronaći samog izdavača koji će više razmišljati o tome, kakav je kvalitet samih djela, a ne o tome, kakva će biti zarada. U mom slučaju, učestvovala sam na različitim literarnim konkursima i jednom prilikom izdavač “Srpske kuće” je prepoznao kvalitet mojih pjesama i sam je predložio da izdam svoju knjigu”, ispričala je Marija Stevanović, mladi pjesnik iz Bijeljine.

Posmatrajući domaću izdavačku industriju, stiče se utisak da je mnogo prepreka, a malo podrške, naročito, za mlade autore, koji su često prinuđeni da kucaju na mnoga vrata…

“Postoje različite vrste ljudi, različite vrste književnika, neki su introvertni i jako im teško pada ta samopromocija. Za njih predlažem da biraju moćnog izdavača koji ima tim ljudi oko sebe. Što znači, da kad završite stvaralački proces, vi onda birate izdavača koji istovremeno ima i recenzenta, i lekotora, i grafičkog dizajnera, i štampu, i konačno, da je to čovjek koji može da se uhvati u koštac sa ozbiljnim aždajama na prodajnim mjestima i u medijima”, tvrdi lektor i recenzent Stojanka Đokić.

“Za autora se podrazumijeva da treba da ima inspiraciju i talenat za pisanje, adjelo treba da ima minimum estetskih i literarnih vrijednosti. Formalno pravno, to su dvije recenzije, lektura, grafički prelom i sve ono što je potrebno do same štampe. Finansije su uglvnom problem, naročito, početnicima koji objavljuju prvu knjigu, dok je afirmisanim autorima nešto lakše”, ističe Dejan Spasojević, izdavač iz Zvornika.

Prema mišljenju književne struke, svi oni koji radije biraju samopromociju umjesto, uslovno rečeno, jakog izdavača, prije ili kasnije, biće prepušteni sami sebi…

Stojanka Đokić, lektor i recenzent
“Najlakše, čini mi se, na kraju napisati djelo, jer sve ono što vas kasnije čeka, to je taj odabir izdavača. Sve može da bude spremno i sa izdavačem, ali da nemate sredstva, jer pitanje je, ko će sve to da plati i da li iko ima interes da vam plati štampanje knjige, odnosno, pitanje je o čemu pišete”, objašnjava lektor i recenzent Stojanka Đokić.

“Rijetko mi možemo na ovim prostorima nekoga ko se isključivo bavi pisanjem, ko živi od književnosti. Što znači da ljudi koji pišu obično rade neke poslove uz to. Takođe, mi nemamo nekih velikih izdavačkih kuća koje bi snosile sve troškove, tako da su autori prepušteni sami sebi”, ističe Stanislav Tomić, recenzent iz Zvornika.

“Trebaju autori da svoja djela promovišu i na svom ličnom fejsbuk profilu i na druge načine, ali svakako da je potrebno ispoštavati i onu standardnu proceduru promocije, odnosno, da se organizuje barem jedna promocija djela”, smatra Dejan Spasojević, izdavač iz Zvornika.

Mnogi pišu, a malo je pisaca… Potreba za promocijom jača je od napisane riječi, pa čak i njenog publikovanja. Ipak, našim autorima nije stran ni fenomen zvani Elena Ferante…

“Riječ je o autoru koji sebe donekle potpisuje kao majka, pa se pretpostavlja da je u pitanju žena. Ali, uopšte ne mora značiti da je rijč o ženskoj osobi, može biti i muškarac. Ona to objašnjava, rekavši, da vjeruje da djela mogu da postoje i bez svojih autora, i da onog trenutka kada su napisana, ona i postoje bez svojih autora. To mogu dodati primjer Andrićevih djela, koja kada čitamo, uopšte ne razmišljamo o samom autoru, već zamišljamo njegove likove”, kaže Stojanka Đokić, lektor i recenzent iz Bijeljine.

Upravo primjer Elene Ferante oživljava davno zaboravljenu književnu praksu, po kojoj su mnoga anonimna pera krasila pseudonimi, a koji danas i nisu baš poželjni…

“Mi danas živimo u vremenu, gdje svako može da piše i da objavljuje. Puno je autora i jako se teško istaći u tom mnoštvu, tako da i sam kvalitet književnosti dosta trpi zbog toga”, kaže Stanislav Tomić, recenzent iz Zvornika.

“I Danilo Kiš i Pekić nisu bili popularni u svojim selima. Kiša su u Jugoslaviji proglasili plagijatorom, a Pekića su zabranjivali i hapsili, ali su njihova djela bila čitana i izvan naših granica”, podsjeća Stojanka Đokić, lektor i recenzent iz Bijeljine.

U trci za tiražom, autori se nerijetko susreću i sa pitanjem kako i na koji način popuniti bjelinu papira… Za jedne je to dilema, za druge način promišljanja…

Mlađo Stanišić pjesnik iz Bijeljine kaže da su njega same teme pratile i da su skoro sve njegove pjesme na prvo pisanje. Za mladu pjesnikinju Mariju Stevanović važno je sagledati stvarnost i upravo govoriti o tim temama sa kojima se ljudi suočavaju. Milan Nikolić pjesnik i profesor iz Bijeljine tvrdi da piše u hodu, dodajući da za to treba naći pravo vrijeme. Za njegovog kolegu Savu Cvijetinovića, takođe pjesnika, današnje vrijeme je jako inspirativno i da svaki dan imamo materijala za pisanje.

“Inspiraciju i možemo naći, ali temu koja do sad nije obrađena i da je obradite na jedan originalni način, to jako teško možemo i zaista predstavlja izazov, i to je ono po čemu se vrhunski pisci razlikuju od ostalih”, mišljenja je Stanislav Tomić, recenzent iz Zvornika.

Jedno je sigurno, koliko su bitni talenat i strpljivost prilikom pisanja, toliko je važna i snalažljivost, jer u tom začaranom krugu od izdavača, štamparije, do lektora i čitalaca, mnoga vrata ne otvaraju se tako lako…

Autor: Nikoleta Petrović, novinar BN TV