U pripremi roman “Između suza i snova’ Ljiljane Skelić Vemić

Zoja, u romanu „Između suza i snova“, Ljiljane Skelić Vemić – društveno, pravno i porodično bespuće nezaštićene žene.

 

„Sve srećne porodice su iste.

Sve nesrećne porodice su nesrećne na svoj naćin.”

(Tolstoj, „Ana Karenjina“.)

 

Kao kad čovjek ulazi u nepoznate odaje, osjećao sam izvjesnu radoznalu opreznost, prilikom susreta sa tek završenim rukopisom romana „Između suza i snova“, pjesnikinje Ljiljane Skelić Vemić.

Namjerno ne kažem romansijerke, već poetese, jer Skelićevu Vemićevu sam upoznao kao pjesnikinju i sa sladostrasnim čitalačkim uživanjem propratio njenu poeziju i njene dosad sve objavljene pjesničke knjige, njenu izuzetno emotivnu, elegično obojenu liriku koja čitaoce i oplemenjuje i lirski raznježi, a mene, kao književnog teoretičara i obaveže, da sa posebnom pažnjom posmatram njenu stilsku iznijansiranost, metaforičnost i emotivnu deskriptivnost.

Zato je i susret sa ovim njenim prvim proznim književnim djelom bilo, za mene, novo prijatno iznenađenje i otkrovenje, jer sam prije svih imao posebnu čast da prvi uđem u njegove nepoznate književne umjetničke odaje.

Nije Skelićeva Vemićeva prva pjesnikinja koja iz svijeta poezije ulazi u jedan sasvim drugačiji svijet prozne pripovjedačke izražajnosti. Mnogi, neki i najveći pripovjedači i  romansijeri, su prošli prije nje tim književnim stazama između poezije i proze. I zašto ne bi i ona? Ali je ipak bilo novo iznenađenje za nas  pažljivije čitaoce, jer je Skelićeva Vemićeva pisala posebno tananu, finu, emotivnu, melanholičnu poeziju o ljubavi bola, uzdaha i iznijansirane patnje zbog očekivane ili neuzvraćene ljubavi, a posebno i intrigantni naslov ovog njenog prvog romana „Između suza i snova“ koji nas čitaoce upućuje i naslovom obećava da će to biti prvenstveno lirska, porodična prozna ispovijest žene koju je autorka romana provela strmoglavim putevima društveno, pravno i etički nezaštićene, žrtvovane ali i samožrtvovane junakinje, sa ovih naših patrijarharnih, balkanskih prostora.

I nijesam se prevario.  Zato sam i odabrao moto iz Tolstojevog, a sigurno i u svjetskoj književnisti, najpoznatijeg romana, o ženi i njenoj sudbini, za ovaj moj književni analitički izlet u romanu „Između suza i snova“ koji će, nadam se, poslužiti i kao koristan putokaz radoznalim, a opreznim čitaocima.

Autorka nas neočekivano, vrlo vješto i uzbudljivo, spontano, dovodi pred pozornicu izvođenja dramske radnje ovoga romana. Kao da smo i prije o svemu dovoljno znali, kao da je početak radnje nastavak već ranije započete priče.

Selo, sa svim karakteristikama života na selu, partijarhalna porodica sa patrijarharnim, etičkim, običajnim,  nepisanim zakonitostima, gdje svako zna svoj posao, svoje porodične dužnosti i etičke granice ponašanja do kojih se može, a preko kojih se ne smije preći, jer bi se porodična zajednica zbog toga urušila. A do nje je i autorki puno stalo. Ponikla iz takve sredine, to je njen književni i hroničarski zadatak jer i ona o tome, vidi se, sa simpatijama, posebno brine i vodi računa. Brojne, višečlane seoske porodice, u kojoma sigurno ima „rogova u vreći“, ali se oni radi sloge i mira u njima, ne smiju ili neće pokazivati.

Interesantan je i neočekivan, ali ne i rijedak postupak udaje mlade Đurđe, bez roditeljskog blagoslova, inače, iz imućne, ugledne porodice, za Jeremiju, dobrog, vrijednog i umješnog momka ali i siromaška, iz susjedstva. Ona školovana, i gle, još dvije neudate od nje starije sestre, on, skoro bezemljaš, sa još četiri brata, ali autorka ne „talasa“, neće da poremeti patrijarharni porodični mir i poredak.

Vrlo interesantan je i neuobičajen, za to, a čak i za skorija vremena, postupak mladih roditelja prilikom trećeg Đurđinog porođaja. Iako već imaju dvije kćerke, neće ni Jeremija, neočekivano je, neće ni Đurđa, odmah primijetiti pol novorođenog djeteta. Tek kasnije, kao informaciju, kao reda radi, saznaće čitaoci da je na svijet došla još jedna u porodicu, treća djevojčica, mala Zoja.

A da li je autorka, zlim vremenom, kišom i olujom, kao proviđenjem, simbolično nagovijestila i olujni životni put male, tek rođene bistrice? Odlika je iskusnog pisca da simbolikom nagovještava buduće radnje i događaje i životnu sudbinu glavnog, a i ostalih književnih likova.

I još jedno zapažanje, na početku, za pomoć budućim čitaocima: autorka, iako početnica romansijerka, onomastikom imena opredijeliće i karaktere književnih likova: Jeremija – uzvišeni, svijetao (starohebrejsko ime); Đurđa – zemljoradnica, baštovanka (staro grčko); Zoja – životnost, srećnost (takođe, starogčko ime), a Gorčila i ne treba karakterisati. Autorka ga je imenom žigosala, obilježila sve njegove buduće bezobzirnosti, drskosti, sebičnosti i gorčine.

A primijetićemo, kao da se autorki, romansijerki, žurilo, da što prije iz sebe isprazni, podijeli, rastereti svoju dušu, nastoji da nas što prije dovede u samu srž, u vrtlog, u kulminaciju romaneskne radnje ovoga djela. Kao da je željela da što prije iz sebe izbaci nagomilanu nepravdu koja opterećuje i nju, autorku, jer djelo ima izraženi autobiografsi karakter, i njenu glavnu junakinju Zoju. Najmlađa od sestara, brzo će izrasti u izuzetnu djevojku, odličnu učenicu, dobru sportistkinju, najbolju nagrađivanu radnicu, posebno primamljivu djevojku na čiju ljepotu je čitava muška sredina bacila oko.

Onda se na pozornicu romana pojavljuje Gorčilo, kao gorka sudbina, kao usud, kao od ranije nagoviješteno proviđenje. I naravno, u samom vrtlogu radnje je i Zoja. Kao da je njom ovladala loša sudbinska ruka, povezala ih je, planula je ljubav između dvoje mladih. Zaigralo je kolo bezobzirnog stradanja mlade žene. I kao da se tu niko ni sačim ne pita, kao da tu niko nije konkretno kriv, kao da sa njima rukovodi zla kob, a žrtva je, zna se, žena, nezaštićena, čak ni strogim patrijarhalnim, ali bar nekavim zakonima, boljim od onih društvenih, koji su u rukama nesavjesnih, korumpiranih, nepravednih sudija i ljudi.

A onda se ređaju nova proviđenja kojima nam autorka nagovještava dolazeće nesreće, Zojin pad kojim kao da je rukovodila neka nova kob, neka zla ruka u kojoj će likovi romana biti igračke zle nadljudske sudbine, mrak i nestanak svijetla baš kad je trebalo da u životu mlade, zaljubljene djevojke bljesne božanska svjetlost, suze koje neće više prestati da lije i, na kraju, na svadbenom veselju, razbijeno ogledalo kojemu u narodu pripisuju naročiti nagovještaj dolazeće bračne nesreće.

A sva ova proviđenja iz narodnih vjerovanja, ovoj prozi daju posebnu folklornu boju praznovjerja i nadrealnog, čija je neizostavna pratilja nesreća u životu glavne junakinje romana i koju više niko nikad ne može zaustaviti.

 

Neobična proza čija radnja romana odjednom mijenja tok i boju, iz patrijarhalne sredine u kojoj svi dijele sve, teške radove i teška porodična bremena, ali i onoliko svjetlosti i porodične sreće i zadovoljstva čije zalogaje osjećaju svi njeni članovi, skoro podjednako, božanskom, prema zaslugama  podjelom i odjednom, kao da sve u svoje ruke preuzima zla kob nagoviještenih, skoro očekivanih proviđenja na koja nam vješta autorka od početka romana ukazuje i svi postaju igračke u rukama izvrnute sudbine.

Na pozornicu sa novim likom stupa i nova situacija. Gorčilo kao tragični junak i izaslanik nesreće, kao strano maligno tijelo u zdravom organizmu patrijarhalne porodične sredine, inficira i truje gorčinom zla, prvo sebe, zašto to ne uočiti, a onda i sve najbliže oko sebe.

Bezrazložna ljubomora je do neobjašnjivog ludila, ovladala njegovim razumom i svi Zojini pokušaji da spasi njega, djecu, sebe, ljubav i brak, i čitavu porodicu, su uzaludni. Na sceni su najsurovija, do sadizma i ludila, iživljavanja kojima je usamljena, bez ičije pomoći, izložena Zoja, glavna junakinja romana, i njihove kćerke, Jana i Mila.

Sa posebnom pažnjom, analitički, pratio sam i razvijanje  toka radnje romana, takođe i kulminaciju Gorčilovog ludila i jedino pravo stručno mišljenje o njegovom psihičkom i zdravstvenom stanju i dijagnozi njegovog ponašanja, autorka daje zaključak jedne žene, psihologa, iz  jednog bračnog savjetovališta:

„Ljubomora je jedno posebno bolesno stanje duha. Ljubomoran čovjek u sve sumnja i sve oko sebe osuđuje, posebno one iz okruženja… Lakše se leče alkoholičari i narkomani, nego osobe poput njega.“

Dakle, svi Zojini pokušaji da Gorčila otrijezni, zaliječi njegovo bolesno stanje uma i otrgne ga, žrtvovanog zloj kobi, iz kandži ludila ljubomore, biće uzaludni.

Bez imalo sebičnosti, samo iz straha za život, zdravlje i budućnost svoje djece, ona je primorana, kad je već  samožrtvujući se, iscrpila sve, na posljednji i jedini preostali potez, razvod braka kojim presuđuje svojim mladalačkim zanosima ljubavi i sna o bračnoj sreći, i prvi put ga pominje i pokreće već ranije pripremljenu tužbu, tek podstaknuta neočekivanom sugestijom svoje kćerke Mile koja joj se obraća riječima, držeći u ruci pripremljen dokument:

„Majka, evo izvadila sam ti izvod iz knjige vjenčanih, idi, molim te, podnesi zahtjev za razvod braka.“

I kao da je to bio jedini neophodni okidač i varnica, tok radnje u romanu od ovog trenutka kreće novim smjerom. Na prvom ročištu I bez očekivanog, izraženijeg Gorčilovog protivljenja, brak je razveden.

Ali Zojini problemi ni ovim zadnjim, a jedinim mogućim potezom, nijesu riješeni. Sada će se ona, pored Gorčila, suočiti sa novim, moćnijim, neočekivanim protivnicima. Tek će se sad ona suočiti sa društvenim nepravdama, sudovima i sudijama. Trnoviti su i teški i nedostupni putevi do pravde i istine, jer „Šta je koga briga za pojedine budale! Još manje za one što trpe budale! Za kakve se grehe može zaslužiti ovakva sudbina?“ – zapitaće se ona rezignirana i razočarana.

„Svaki put se odlagao postupak, kao da su hteli da iscede što više krvi iz nje.“

Snaga obespravljene i povrijeđene žene, njene urušene budućnosti i sna o ljubavi, majke  koja se bori za svoju djecu, za njihove gole živote i njihovo odrastanje, školovanje i budućnost, ne mjeri se suzama, već borbom i vjerom u sebe i optimizmom da u toj borbi pobijedi i zaštiti svoje najdraže, djecu. I Zoja prihvata tu neravnopravnu borbu:

„Ako su stoletnom hrastu posekli grane, ostalo je korenje koje nesmetano raste. A ostalo je i srce da kuca u hrastu“ – optimistička je poruka, siže ovoga jedinstvenog romana, snaga materinske borbe koja nije samo Zojina, već optimistička poruka svim obespravljenim ženama u ovom obespravljenom ženskom svijetu.

I autorka, kao da je željela, namjerno, ostavila je ovo romaneskno štivo nezavršeno, kako bi u njegovom raspletu učestvovale sve obespravljene Zoje, svaka individualno, jer  „Sve nesrećne porodice su nesrećne na svoj način“.

A sjetimo se Zoje: „Prolazila je pored crkve, baš kad su se oglasila zvona. Čemer joj je prostrelio kroz srce, kao da su zvona zavapila pred njom“, toliko tih foklornih narodnih proviđenja ili intuicija, razložnih ili bezrazložnih koji su biseri u ovoj autorkinoj psihološkoj tragičnoj priči.

 

A kompizicija ovog romana je, sa hronološkim pripovijedanjem, podijeljena u dvanaest povezanih cjelina,  jezik najčešće književni, ekavskog narečja, rjeđe narodni, jezgrovit, poslovičan, ponekad dijalekatski obojen, ijekavskog narečja sa starojotovanim izrazima, govor književnih likova sredina i vremena u kojima se radnja romana kao na pozornicama, teatralno odigrava, kad autorka posebno poželi da nam i jezičkim izrazima i stilskim karakteristikama, slikovito dočara način govora kao boju mentaliteta i etnografskih karakteristika života ljudi sa tih različitih područja, uglavnom, jugoistočne šumadijske zone i sjevernoistočnog područja Crne Gore, toliko slikovito i ritmično, kao da ispred nas slušamo živo, spontano pripovijedanje, skoro sa uzdasima i grimasama, koje prate psihološke slika bola i patnje.

A dijalozi, dramski, kao na pozornici, ritmični, živi, bez opštih mjesta. Deskripcije slikovite, metaforičnost bez lirskih opterećenja, pjesnikinja sa odličnim romansijerskim pripovijedačkim talentom, raniji moj bezrazložni oprez prilikom ulaska u svijet radnje ovog romana.

 

Zato, vrlo odgovorno i razložno, izdavačima  i čitaocima, preporučujem ovo izuzetno korisno i umjetnički snažno, idejno karakteristično, književno djelo, a udruženjima i organizacijama čiji je zadatak borba i zaštita ugroženih ženskih prava, ugroženih njihovih života, da ovo djelo finasijski pomognu i preporuče za štampu svojim, ili bliskim, izdavačima, a  književnim konkursima za posebni pristup ovoj značajnoj književnoj tematici.

 

 

Kotor, avgusta 2023. godine.

Đorđije Račić,    književnik.

 

…………

OSVRT

 

 

Nakon što pročitah djelo IZMEĐU SUZA I SNOVA ostadoh zatečen. Obrisah suze. Kažu: Muškarci ne plaču! Tačno, ne plaču ako su kao Gorčilo, osoba koja je umnogome uništila živote najužih članova porodice. Pitam se da li se taj mekušac uopšte može nazvati muškarcem?

Puno je priča o nasilju u porodici, ali nijedna nije ovako direktna, živa, postojana, baš kao da se ova nesretna radnja odvija čitaocu pred očima i htio ili ne, mora da je doživi, skoro i da učestvuje u njoj. Zanimljivo, pisana je u trećem licu, a fascinantno je približena čitaocu.

Autorku Ljiljanu Skelić Vemić poznajem lično. Poznanstvo i druženje s njom obogatilo je moj život. Ljiljana je jedna blaga, skromna, skoro sramežljiva osoba sa izuzetnim talentom za književnost. Njeno vatreno krštenje su bile četiti zbirke pjesama za koje se može reći da spadaju u sam vrh srbijanske poezije, sa specifičnim stilom pisanja i ljepotom izražavanja. Ideja da napiše prozno djelo dugo je sazrijevala u njenoj nježnoj, osjetljivoj duši. Prilikom čitanja možemo osjetiti određenu poetsku karakteristiku pisanja koja je ovoj tematici dala posebnu draž i kvalitet.

IZMEĐU SUZA I SNOVA je roman koji obrađuje temu nasilja u porodici, psihologiju unesrećenih te odnose zajednice i pravosudnog sistema prema žrtvama. Na nekih stotinjak listova ukoričene su sudbine tri generacije i sa ženske i muške strane porodice koja je centar zbivanja u romanu. Glavna ličnost ovog romana je Zoja, snažna, požrtvovana žena, borac i majka koja se bori da podigne svoju djecu. Žrtvujući sebe i svoj život sve je podredila toj borbi i na kraju i uspjela, uprkos svim mračnim sjenama, torturi i slomljenim rebrima. Njeno razmišljanje je:

„Nijedna tjelesna bol se ne može porediti sa bolom duše“

 

Teške su posljedice koje ostavlja jedan ovakav nesretan život na zlostavljane osobe. Na jedan vrlo zanimljiv i realan način Ljiljana daje prikaz zašto se takve zajednice u startu ne razdruže. Više je razloga, a najčešći i u knjizi opisani su:

• Da se ne povrijede roditelji
• Šta će okolina pomisliti i reći
• Da djeca imaju oba roditelja
• Nema se gdje otići, a i kako će otići sa vlastitog praga i ostaviti da propada sve ono u šta se uložio život

I pored terora koji doživljava porodica od strane umobolnog muža i oca, proračunatog nasilnika, Zoja, glavni lik, jaka žena, borac i majka govori svojoj djeci da treba da vole oca! Koliko li samo duše, tolerancije i ljubavi je Ljiljana Skelić Vemić iznijela u glavnom liku ovog romana!

 

Odnos sredine prema žrtvi je karkterističan za ovaj region. Svi se po pravilu udaljavaju od te porodice, prijateljstva i poznanstva se gube, unesrećeni doživljavaju osude ako se pokušaju izvući iz tog pakla. Nažalost, tako se ponašaju i najbliži po krvnom srodstvu te i pravni sistem.

U ovom romanu je opisano kako policija, ne samo da ne štiti porodicu zlostavljanu od oca, već ga i tapše po ramenu, tobože smirujući ga. A sudstvo i ponašanje sudskih službenika je posebna priča. Ovom prilikom bih, ne ulazeći u sudske presude, pravo i zakone jer za to nemam ni interesa niti znanja, ipak dao jedan savjet gospodi koja je od tog posla:

Kada vidite da je neko ugrožen i unesrećen, nemojte biti grubi, osorni i nemilosrdni. Saslušajte sve priče unesrećenih i onda im na lijep, ljudski način objasnite da to, na primjer, nije tema sadašnjeg suđenja itd. Jer, te istraumirane osobe koje će uvijek nositi posljedice u svojim krhkim dušama traže od Vas barem pomoć te vrste, bez obzira na rezultat odluke u koju ne bih ulazio.

 

Knjiga se završava odlukom glavnog lika da ne posustaje, da traži pravdu na drugom mjestu, da ide dalje! Jako je upečatljivo razmišljanje glavnog lika, majke, kada ide ulicom:

Na kojoj strani ulice će sresti pravdu?

Bolje rečeno, knjiga se ne završava, samo je završeno razmišljanje: Šta raditi dalje?

A odluka da se ide dalje u traženju pravde je donesena!

 

Toplo preporučujem čitanje ovog romana širokom čitateljstvu, a smatram da ga treba posebno favorizovati u institucijama za zaštitu od nasilja u porodici te pravnom sistemu koji se mora još bolje edukovati u smislu zaštite ugroženih i odnosa prema njima.

 

Sarajevo 4.7.2023.

Zukanović dr. Senad

Književnik