RECENZIJA 1

 

O KNJIZI „ŽIVJETI, PREŽIVJETI I PROŽIVJETI“

NIKE JURIĆA

 

Čovjek se „skine sa igle“, odrekne se kocke i alkohola, cigareta i sličnih poroka, pobijedi i rak, ali još nije zabilježeno da se iko normalan izliječio od nostalgije (boldirao: S.B).

Nostalgiju je inače teško objasniti budući da čovjek naj-većom mogućom ljubavlju prigrli upravo tu prvu „neslobodu izbora“: vrijeme i mjesto rođenja, roditelje… Stoga nostalgiji, kao i sevdahu, koji je paradigma najjače ljubavne boli, ne treba uzalud tražiti objašnjenje. U tom zamršenom labirintu sjećanja treba, ako je ikako moguće, potražiti smisao. I silno brodovlje digne svoja sidra, zajedri uzburkanim okeanima, pristane svugdje, razgleda, doživi i preživi, a na koncu se opet vrati u svoju luku.

Niko Jurić je upravo taj moreplovac koji putuje svijetom, povremeno spusti sidro, potom ponovo sačeka povoljan vjetar pa zajedri modrom pučinom dalje, znajući da je njegov dom tamo gdje su najmiliji, supruga i djeca, ali također znajući u svakom trenu svoj kurs: Jurići, Lipnica, Tuzla. Iz svih gradova ovoga svijeta možeš otići, a samo se u jedan možeš vratiti. Ovim ispovjednim štivom, na brodu s raširenim jedrima, Jurić nas uzburkanim morima vodi na nezaboravno putovanje kroz život knjigom indikativna naslova: Živjeti, preživjeti i proživjeti.

Djetinjstvo nas determinira, ono nas oblikuje i radi to diskretno, lagano, neusiljeno i nenametljivo. Poput knjige, djetinjstvo čovjeka čini boljim, plemenitijim, milosrdnijim. U vre-menu munjevitog protoka informacija, vještačke inteligencije i celebritija „od svaku ruku“ ispovjedna štiva koju nam žele ispričati naši prvi susjedi, sasvim normalni ljudi što silaze na ulicu da kupe mlijeko i novine ili za uzicu izvedu cuku u šetnju, ljudi što orezuju voće, idu na tržnicu, oni što sjede u parku i čitaju knjigu, ratni vojni invalidi, udovice… imaju jaču potrebu da na papir stave svoj život nego što to imaju naprijed navedene slavne osobe. Usuđujemo se kazati kako iz ispovijedi jednog policijskog službenika ili učitelja imamo znatno više toga naučiti nego iz životopisa nekog slavnog sportiste. Da se razumijemo odmah, danas su ispovjedna štiva „in“, ali također treba znati da ona nisu novost u književnosti (postoje 17 stoljeća) već kao i u svemu, pa i u modi, nastaju iz potrebe da se bude drukčiji od prethodne epohe i da se vrati nekim ranijim uzorima. To je jednostavno pravilo koje cikličnim ponavljanjem ne dopušta izu-zetke. Osim u nijansama.

Kad običan čovjek, a Jurić je upravo to, kad takav čovjek gonjen neobjašnjivom potrebom koja je lišena svake kalkulacije, odluči napisati ispovjedno štivo, onda ono nužno poprima elemente literarnog: „Gledam crvene sunčane pruge iznad svoga grada, a one govore o prolaznosti još jednog dana satkanog od sjećanja. Mnogi ljudi prolaze, veseli su, čini mi se. Spokojno sjedim pod krošnjom starog kestena na Slanoj banji, kestena koji me vezuje i vraća u prošlost. Oni koji me poznaju pozdravljaju, a ja ostajem nijem, otpozdravljam samo klimanjem glave. Odjednom osjećam tvoju blizinu, miris tvoje kose i tvoga tijela se približava. Nestaje sve tame, a ulične svjetiljke zasjaše jače. Lišće i granje starog kestena zatreperi kao najljepša skladba. Cigareta, koju držim u ruci, sagorijeva na trotoaru, pored klupe na kojoj sjedim. Evo te, klanjaš se starom kestenu. Stojim pored tebe kao kamen bez riječi i daha. O, ti mladosti moja, došla si se pokloniti meni i starim, dobrim uspomenama. Godine se nižu jedna za drugom i neka ih. Imam dosta godina, ali nisam star.“

Ostati dosljedan u uravnoteženom odnosu deskripcije, na-racije, dijaloga, solilokvija, znači držati zauzdanom čitaočevu pažnju ma kako ona hipersenzibilna bila ma koliko se čitalačko iskustvo u njoj upinjalo, jer iza svake „okuke“, nakon svake piščeve literarne reminiscencije čuči ono što čitalac očekuje i što je tako slasno okusio u prethodnim pasažima, lirskim, dram-skim, svejedno.

Pitanje jezika najbolje je riješeno kod onoga spisatelja kod kojega se kao pitanje uopće ne postavlja, rekao je davno jedan uman čovjek. Otprilike, kao u dobroj utakmici u kojoj se sudac „ne vidi“. Tu je, a nema ga, dakle sve štima i sve ide kako treba. Tu je jezik, tu je stil, sočan je, pitak, i mi ga tako slasno konzumiramo. Zašto bismo pravili problem ako ga nema. Je li ra-zumijemo jezik kojim piše Jurić? Razumijemo. Zato nema nikakva smisla pitanje: Kojim jezikom autor piše? On nas jednostavno hrani hranom koja je najbolja i najskuplja. A naj-skuplje stvari su, znamo to, besplatne. Ljubav, recimo. Upinjući se da istaknemo različitosti među južnoslavenskim jezicima mi zapravo, potpuno nesvjesno apostrofiramo i pojačavamo njihovu sličnost. Ovom vječno živom temom Jurić se pozabavio u epizodama o bosanskom i srpskom jeziku na simpatičan i satiričan način „Zemljače, ovdje moraš pričati hrvatski“ ili „Ovo je sramota, ti ne znaš hrvatski jezik, a radiš u hrvatskoj policiji.“

Geografski Bosanac Niko Jurić, rudar, komorat iz Lipnice, profesor sociologije, policijski službenik iz najtežih godina agre-sije na Republiku Bosnu i Hercegovinu govori maternjim jezi-kom tako razgovjetnim i tako lijepim da ga razumiju svi nekoć „zbratimljeni“, od Karavanki do Ohrida, od Subotice do otoka Visa i od Poreča do Surdulice.

Minuciozna kritička opservacija knjige, cijenimo, sugerirala bi čitaocu određena rješenja s kojima se on nužno ne mora složiti. Stoga, ovakav osvrt. Kao preporuka i izdavaču i čita-ocima.

Fizika je po mnogima, majka svih nauka i kažu da bi bez nje ovaj svijet bio nezamisliv: materija, vrijeme, prostor, sila, energija. Fizika ima zakonitosti koje su neumoljivo precizne. Jedna od njih kaže da kružnica nastaje tako što se krene iz jedne tačke, a onda se nastavljaju tačkati sve sljedeće da bi se najazad završila u onoj od koje je i krenula. Pa onda izgovaramo kliše: „krug se zatvara“. Sve tačke podjednako su udaljene od jedne zamišljene koja se zove središte kružnice. Tako otprilike izgleda i život, vodi nas sveudilj okolo te zamišljene središnje tačke, kojoj ćemo dati ima ljubav, a onda nas vrati na početak.

I evo nas na kraju, na početku: Živjeli smo, preživjeli i proživjeli. Kurs se zna. I silno brodovlje digne svoja sidra, kako rekosmo, zajedri uzburkanim okeanima, pristane svugdje, ra-zgleda, doživi i preživi, a na koncu se opet vrati u svoju luku. A Jurić je dobrodošao u svakoj luci. U Lipnici je ipak „najdobro-došliji“.

 

Safet Berbić

 

 

Ispunjen sam osobitim zadovoljstvom i srećom što je ovu Recenziju napisao moj učenik.

.

 

 

RECENZIJA 2

 

Samo su dvije stvari u životu sigurne – smrt i činjenica da se sve mijenja.

Najviši nivo duhovnog rasta čovjek postigne kada bude u stanju sebe promatrati objektivno, a sve ono što ga zadesilo na životnom putu bez ijednog traga ogorčenosti i žala. Priče autora Nike Jurića lišene su svih primjesa subjektivnosti koja je kli-zavo, duševno tlo ako nam je cilj ispričati vjerodostojnu priču o sopstvenom životu. Subjektivnost dakako nije nepoželjan spisa-teljski ugao promatranja, ali nas često ometa jer uključuje i iz-vjesnu dozu aboliranja koje može oskrnaviti samu bit priče, jer na greškama se doista najbolje uči.

Autor se vispreno poigrava s nostalgijom ne bježeći od svega onoga i lijepog i ružnog što mu se desilo pa se prilikom čitanja djela nerijetko i sami pronađemo ispred zelenih, ulaznih vrata, pored furune, pored majke, što je svakako i najteži momenat, ispred svih onih koji su nam obilježili, oblikovali i uljep-šali život, a koji više nisu među živima.

Posebna je pažnja posvećena svim ženskim figurama u odrastanju jednog seoskog dječaka u vremenu kada se žena cije-nila samo po količini tereta koji uspješno može prevaliti na ple-ćima. Jurić sve žene promatra kroz prizmu svoje majke dodje-ljujući im epitet neophodnosti koja ne samo da im je osporavana nego im nikada nije ni predočena. Jednim se dijelom ta tanana osjećanja naslanjaju na počast sopstvenoj majci, a drugim su dijelom svojevrsna opomena današnjem društvu koje je svakako ulogu žene obojilo nekim drugim bojama pa bi se te boje isprale i izblijedile onda kada žena prestane biti radno sposoban član obitelji. I ne, nije samo žene zapala moderna sudbina nego i muškarce kada im zdravstveni kartoni postanu crveni kartoni, tada prestanu biti poželjni igrači na terenima svoje odveć odrasle djece.

Kako je autor rastao tako je raslo i njegovo viđenje svijeta oko sebe pa i poimanje obitelji kao gradivne jedinice svakog društva. Još kao dječak uvidio je važnost nematerijalnog nasli-jeđa koje se suptilno, nenametljivo i krajnje iskreno daje svakom djetetu kroz sopstveni primjer. Najviši vid brige o djetetu bio je pored komada kruha na stolu uključiti dijete u svakodnevne oba-veze vršeći svojevrsnu pripremu mladih naraštaja za dalji život. Prilikom vršenja tih obaveza stvarale su se priče, anegdote, a i posebne veze između djece i odraslih.

Sve se to danas uspomenom zove.

Poseban i dirljiv momenat ove knjige predstavlja odnos prema rodnoj grudi.

Ljubav razvijena prema šaci zemlje koja nas je hranila kasnije se počinje prelijevati na selo iz kojeg se poteklo, a na koncu i na državu za čiju se obranu nisu radile nikakve kalkulacije. Ponekad se čini da je to bila jedina jednostrana ljubav u životu Jurića koji je kasnije sreću morao potražiti dalje od voljene dr-žave. Ljubav prema domovini kao pokretač zagolica maštu či-taoca koji se često upita tokom čitanja kako bi izgledao tijek ove knjige da kojim (sretnim) slučajem nije bilo nesretnog rata.

Posljednji dio ovog djela posvećen je odraslom autoru pod suncem nekog drugog neba koje ne samo da nije prezreo nego mu je otvorio srce i dao šansu da postane njegovo njegujući i spašavajući od zaborava čak i kada je najteže sve ono do tada doživljeno, proživljeno i preživljeno nebitno da li je bilo dobro ili loše.

Svaka od priča posjeduje neku vrstu lakoće i mekoće umi-jeća življenja s primjesama ljudskog, a i onoga malo manje ljudskog za što se sagledavanjem stvari iz više perspektiva traži adekvatan uzrok bez nametanja osjećaja krivice i repetiranja kaži-prsta u smjeru upiranja. Priče obiluju dijalozima, lepršave su i jednostavne, a nije li vrhunac mudrosti sažet baš u jednostavno-sti?

Ivona Grgić

RECENZIJA 3

 

Prva pomisao i osjećaj koja mi je pala na pamet kada sam pročitala nekoliko prvih priča iz ove knjige bila je nostalgija. Nostalgične uspomene povezujemo sa sjećanjima na djetinjstvo, na članove obitelji kojih više nema i na prijatelje iz mladosti te s načinom života u vremenu koje je prošlo. Čežnja za za-vičajem, bol zbog odsutnosti iz kraja i okoline u kojoj je čovjek živio i uz koju je osjećajno prirastao karakteristična je za iselje-nike koji se iz raznih razloga ne mogu vratiti u svoj zavičaj ili u svoju domovinu. Ovaj osjećaj koji možemo nazvati nostalgijom znači irealnu težinu za vraćanjem u prošlost, za djetinjstvom, za nekom izgubljenom ljubavlju, bivšim sretnim i stvaralačkim razdobljima života, tugu za onim što je bilo i što se ne može vratiti. Ništa ne može nadmašiti uzbuđenje prve ljubavi kada ga promatramo nostalgičnim ružičastim naočalama jer će uvijek imati posebno mjesto u našim srcima. U tim trenucima lako je zaboraviti da stvari u prošlosti nisu uvijek bile jednostavne te da i sadašnji trenutak sadrži jako puno vrijednih stvari. U jednom istraživanju o tome kako nostalgični osjećaji djeluju dokazano je da je ispitanicima bilo toplije i ugodnije nakon što su slušali nostalgičnu glazbu i kad su pisali o nostalgičnom događaju. Možda je jedan hladni zimski dan i stari album s fotografijama bio trenutak kada je nostalgija potaknula autora da na ovaj način propitkuje vrijednosti i značenja svoga života. Možda je želio promijeniti način na koji je razmišljao o teškim razdobljima iz svoje prošlosti da kreira priče koje se fokusiraju na pobjedu sreće nad nesrećom, na učenje nečeg vrijednog ili izvlačenje najboljeg iz loše situacije. Nostalgija život čini smislenijim i povezuje nas s drugim ljudima koji se slično osjećaju. Drugim riječima, nostalgija nam može pomoći da nasumičnim negativnim događajima damo smisao i svrhu. Svi koji su napustili svoj rodni kraj željeli bi se vratiti barem i nakratko, a ako to fizički nije moguće, često su tamo u svojim snovima i mislima. Za rodni kraj vežu nas najranija sjećanja, uspomene na djetinjstvo i na sve ono što je bilo prije nego što smo otišli tamo gdje nas je nepredvidivost života zauvijek odvela. Iz perspektive iz koje se Niko Jurić, autor ove zbirke kratkih priča, crtica i anegdota, prisjeća ti događaji čine se još ljepši i idiličniji. Vje-rojatno zbog toga što je tada bio dijete, dječak i mladić pred kojim je bio cijeli život u kojem nije bilo ničega osim njegovih najdražih i najbližih i onoga što mu je bilo poznato i na što je bio navikao. Kaže se da se od svog porijekla i djetinjstva ne može lako pobjeći, a Niko to niti neželi. S ponosom i ljubavlju pripovijeda o svom odrastanju u Jurićima, o ocu radniku i majci do-maćici, o njihovom svakodnevnom mukotrpnom radu, ritualu ispijanja kave, skromnom životu u Jurićima u kućama šeperu-šama sa skromnim drvenim pokućstvom. Posebno su mi doj-mljivi dijelovi u kojima piše o ljubavi i podršci koju su mu pružili njegovi roditelji i djed i baka. Ako se po djetinjstvu čovjek poznaje, kao dan po jutru i da je djetinjstvo roditelj čo-vjekove osobnosti, onda se ove izreke mogu potvrditi iz opisanih doživljaja i događaja u kojima s puno živih pojedinosti i na lokalnom govoru autor detaljno rekonstruira prizore iz seoskog života. Nižu se tako slike poslova koje su seljani obavljali u ciklusu godišnjih doba kao što su žetva, vršenje pšenice, košnja i skupljanje sijena, komušanje kukuruza, zidanje kuće ili tkanje platna i pređa vune te izrada dječjih skija i vila za sijeno, a sve se radilo uz pjesme iz toga kraja koje su prožete vrckavim humorom i ljubavnim zgodama. Sam autor o tome piše „Iako sam poodavno otišao iz zavičaja, pri pomisli na njega u prsima nešto zatreperi, srce zaigra, ožive uspomene koje me vraćaju na prostor dragih i sretno proživljenih trenutaka. To je nešto što os-tavlja dubok trag u meni, nešto što je stalno tu bez obzira na sve promjene koje se dešavaju. Sjećam se svega onoga što je oblikovalo moj i karakter mojih prijatelja. To je nešto što ostavlja dubok trag u meni, nešto što je stalno tu bez obzira na sve promjene koje se dešavaju. Moji Jurići, za mene nisu pre-uveličano savršenstvo, a možda bi nekima bili razočarenje.“ Sve je to bilo davno, puno toga se dogodilo, ali ono što je od djeda čuo dok mu je sjedio na krilu pratilo ga je kasnije u životu i formiralo ga u osobu koju smo upoznali kroz ovu knjigu.“ Samo vjera u Boga, nada u bolje sutra, mir u duši i ljubav u srcu donose sreću. Nikica, drago moje unuče, dobro upamti ove moje riječi.“

Većina ljudi koji su rođeni u Bosni s ponosom će istaknuti da su Bosanci, iako znaju da riječ Bosanac često kod „lokalnih“ sugrađana ne sadrži uvijek pozitivne konotacije. Kako god i njima na volju, ali i to što je Bosanac utjecalo je na mnoge do-gađaje u njegovom životu i to je u tragikomičnom stilu i krajnje iskreno prikazao kroz razne događaje u privatnom životu kada je iz ratne Tuzle s obitelji došao u Hrvatsku, kao I na događaje kada je radio u policijskim postajama u Puli, Poreču, Rovinju i Bujama.

Ispripovijedao je kako je nosio taj svoj križ uz puno hrabrosti, dosljednosti, poštenja, humanosti, vedrine, dosjetlji-vosti, snalažljivosti, odlučnosti, otvorenosti, upornosti, tvrdo-glavosti, ali i spremnosti na nove izazove, na šalu, druženje i dobru zabavu. Sve se preživjelo uz nesebičnu ljubav, pomoć i podršku roditelja, supruge i odanih prijatelja, a u inat neprijate-ljima. Na početku knjige piše da je Bosna uvijek tu i da nikada nije iz njega otišla. Bosna je danas mnogo drugačija, nigdje više nije isto, ali zato još i više treba cijeniti ovaj pokušaj da se od zaborava sačuva sjećanje na ne tako davna vremena koja su Niki Juriću obilježila cijeli život i koja su ga formirala u čovjeka kakvoga danas znamo i koji je sve to živio, proživio i preživio. „Na ognjištu palim vatru, razgovaram s djedom i ocem, a širom otvorena vrata čekaju moje drage prijatelje. Misli su mi daleko, na prostorima moga djetinjstva, mladosti, tamo gdje se nalazio moj dom. Pokušavam opisati zavičaj, rodni kraj, ali teško uspijevam u tome. Ne nalazim riječi kojima bih opisao takvu ljepotu… a nosim je cijeli život u srcu. Nisam vezan samo za kuće, šume, livade i brda mojih Jurića, nego i šire prostore svoga zavičaja. Neraskidivo me vežu i ljudi s kojima sam živio, drugovi s kojima sam išao u školu, priče s prijateljima do kasno u noć, u kojima smo evocirali uspomene na mještane i događaje. Zavičaj su i prolivene suze zbog prve ljubavi, kao i osmjesi koji su taj trenutak ili dan činili sretnim. Lijepa li su ta vremena, gdje je čovjek živio bez brige. Nije bilo struje, telefona, televizije, nije bilo pomagala za rad. Ljudi su bili sretni, a mi djeca, bez-brižni, zadovoljni. Puno su radili, često veoma teške fizičke po-slove, pomagali jedni drugima i znali uz rad zapjevati. Veselili su se tuđoj kao i svojoj sreći. Nije bilo zlobe, mržnje, zavisti, svađa. Sreća je trajala sve dok neki nisu došli do malo više novaca. Pohlepa je uništila svima čari i ljepote življenja.“

Iz pisma supruge Teodore, koji je meni najljepši dio ove knjige, saznajemo da je Niko odmah po završetku rata u Bosni htio napisati knjigu o ratnim zbivanjima i navodi neke razloge zbog kojih to do unazad dvije godine nije uspio ostvariti. “Želio si napisati knjigu o ratnom vihoru u našem gradu, ali teško bi to uspjelo osjetljivom čovjeku poput tebe. To mogu ljudi čelične volje, ledenog srca, dozvoli mi da ti nisi takav, jer izgubljeni se nikada ne vrate sebi i teško prihvaćaju jezivu realnost“, a u jednoj od rečenica iz tog davnog pisma kao osoba koja ga najbolje poznaje i razumije objasnila je i razloge zbog kojih je njezin suprug nastavio pisati o sličnoj temi kao i u prvoj knjizi, samo što se ovaj put vraća još dalje u prošlost i u neke davno proživljene trenutke „Ti si moj, neumorni vitez što traži sreću tamo gdje je davno bila. Kasniš, možda i žuriš, ali polako. Pa neka ostane tako. A ja? Sanjam o budućnosti, sjećam se prošlosti i to je moj život, danas kada želim da iz životnih nedaća i patnji izađem snažnija i jača, zbog nas. Da posjedujem sposobnost i moć napisala bih najljepšu knjigu ljubavi i posvetila je samo tebi, tebe bih izabrala jer to zaslužuješ.“ Kao i svi preživjeli autor ove knjige nastavlja život u novoj sredini i stvara nove uspomene pa sadašnjost, bez obzira na to koliko se trenutno čini običnom, jednog dana može postati izvorom nostalgije. Nova iskustva obogaćuju našu stvarnost I budućnost baš kao što to čine ona prošla, samo moramo biti otvoreni prema njima, a sve što smo pročitali u ovoj knjizi dokazuje da naš autor to sigurno jest pa me neće iznenaditi da ćemo možda uskoro čitati još jednu knjigu inspiriranu novim iskustvima i doživljajima.

 

U Poreču, 17. rujna 2024.

 

Blaženka Jurišević,

prof. hrvatskoga jezika i književnosti

 

 

RECENZIJA 4

 

Već od prvog retka pa do zadnje rečenice u knjizi Živjeti, preživjeti, proživjeti, jasno je i razvidno koje su vrednote i vrijednosti prioritetne i najvažnije u životu Nike Jurića: obitelj, poštenje, zajedništvo, prijateljstvo, zavičaj, baština… Koliko mu znači dom, zavičaj, djetinjstvo – najbolje potkrepljuju sljedeće tople i nježne riječi o majci, o djedu, koji su na upečatljiv način odredili i obilježili njegov karakter i osobnost. „Nakon razgovora osjetio sam neopisivu sreću, jer sam znao da je majka jedna od rijetkih osoba koja se radovala mojoj i sreči moje obitelji. Volio sam je bezgranično i uvijek sam se bojao kratkoće života upravo zbog toga što sam želio da joj što duže pokazujem koliko mi je dragocjena.“ Nježna i umiljata ljubav između unuka i promućurnog, mudrog, iskusnog djeda. Upečatljiv prizor: djed rado ljulja unuka na koljenima. A koljena su u Bosni naziv za potomke. Sukus zavičaja najnježnije se očituje u suodnosu unuka i djedova i baka. „Zavičaj je osjećaj ljubavi i ponosa, koji srce uvijek vodi doma, ma gdje god bili.“  Ulazeći u suštinu štiva koji se u knjizi rasprostire iskreno i tečno, nameće se misao kako je dobro, plodonosno, plemenito nastojanje i ustrajanje na čvrstim temeljima nade i vjere, čime postaju i garancija opstan-ka, suživota i ponosnog iskoraka u budućnost. Važna poanta koju osjećamo kao nepobitno uvjerenje i potvrdu jest, da što više posežemo u prošlost naroda (roda) i jezika, nailazimo na veću sličnost i preklapanje u riječima i običajima, modusu vivendi; istovjetan odjek zavičaja i začudnost djetinjstva. Tu konstataciju, iz stranice u stranicu, pogotovo u prvom dijelu knjige, potvrđuje Niko Jurić, koji neposredno i toplo, s puno nježnosti i ljubavi, razgrće i ponovno ponire u svijet uspomena i povratka. Povratkom u zapis, riječ, kao da opet na novi način oživljuje i intenzivno proživljava sve ono jednom proživljeno i nataloženo u krvi, žilama, kostima, u cjelovitom biću.  Toponimi i flora užeg zavičaja, kroz retrovizor emocija i sjećanja, sijasetom varijacija i impulsa, protječu podatno i blago dodirujući u čovjeku ono trajno, iskonsko, neuništivo. „Svi njegovi trenutci ostali su na korijenima, u Jurićima, kojima se i danas u mislima često i rado vraća.“  Minuciozno se nižu mikro prizori iz svakodnevnog života, nježno suptilno tkani krotkošću blage riječi i iskrene proživljenosti. Općepoznate, svakodnevne stvari i zbivanja autor iznosi i slaže u kaleidoskop obnavljanja i ponovnog proživljavanja svega onoga što se snažno utisnulo u potkožno tkivo tijela i duše. Rekli bi da čitatelj, zajedno s autorom, opet prolazi i proživljava sve te trenutke i zbivanja, potvrđujući preklapanja i istobitnost življenja, običaja i tradicije koja je duboko ukorijenjena u hrvatskom biću. „Bolje da umre selo nego običaj.“ Običaji i tradicija su identitet jednog naroda.  „U životu se ništa ne događa slučajno. Sve je to negdje zapisano pa dođe vrijeme spoznaje.“ Kroz iskreni životopis Niko Jurić kuje plemeniti postament svom imenu, obasjavajući altruizmom i dubokom humanošću mukotrpnu i plodonosnu životnu putanju, protegnutu od sjena prošlosti pa do ozarene i svrsishodne sadašnjosti. I kad – u ravnovjesju razuma i srca – Niko Jurić sabire bilancu života, može s radošću i ponosom ustvrditi da je bio i ostao uspravan, dostojanstven i dosljedan. „Neumorni vitez što traži sreću tamo gdje je davno bila.“  Knjiga Nike Jurića Živjeti, preživjeti, proživjeti obiteljska je kronisterija, duhoviti i razigrani almanah, a i intimni, iskreni, razgolićeni spomenar koji sabire riznicu trenutaka, zbivanja, prizora, doživljaja; egzistencijalnih i poslovnih prilika i neprilika, uspona i padova, poraza i uspjeha. Hrabro, svjedoči, dosljedno – zapisana je u ovoj knjizi avanturu jednog života.

A svaki je život neodgonetnuta tajna. A svaki je čovjek neispisani svemir. Pročitavši sa zanimanjem i znatiželjom Jurićevu prvu knjigu Sjene prošlosti, s nestrpljenjem sam čekao nastavak, tj. drugu knjigu, koja je eto sad pred nama, revno raskriljena, razlomljena, otvorena za čitanje, za susrete s dru-gima. Mnogi će se naći i dotaći u i među redcima ovoga štiva. Zbog tih sretnih (a možda i sjetnih) susreta, preplitanja, prepo-znavanja, potvrda i obnavljanja, svesrdno preporučujem knjigu nakladniku i budućim čitateljima koji će zasigurno u njoj naći i dio sebe.

I ča još reći na kraju, u besidi domaćoj, za Niku ki je Istru – spodobnu srcu i grozdu – prigrlija kako svoj dom, svoj novi zavičaj!? Da iston miron i Istra njemu torniva. Da se tote ćuti kako u svojoj hiži, mrež svojima judi, dokle sluša i upija vno slatko i mehko, forto i raskantano istrijansko ČA, dokle ćakula i uživa u dobroj kumpaniji, dokle kuša gušte i lipote ovega kraja. Siguro mu je srce puno ufanja, sriće i milinje, kad dimbiko u sebi zna da je najvažnije u životu – biti i ustati ČOVIK!

 

U Poreču, rujan 2024,

 

Tomislav Milohanić,

književnik