Početna / Djela / U pripremi roman ZADUŽBINAR ( Stanko Zagorac) – Autor Rajko Bošković

U pripremi roman ZADUŽBINAR ( Stanko Zagorac) – Autor Rajko Bošković

ČOVJEK     VELIKIH    DJELA

    Roman, koji mi se zaista svidio, privukao mi je pažnju da sam ga, takoreći, u dahu pročitao. Knjiga pobuđuje znatiželju čitaoca još od prvih svojih stranica. Veoma je zanimljiva radnja romana koja nam omogućava da sagledamo život, navike, donekle običaje i trud u znoju za parče hljeba kao nasušne potrebe još od ranog djetinjstva, ali i upornost i istrajnost malog čovjeka za ostvarenje dječačkih snova.

Pored životne priče koju je autor Rajko Bošković ispričao po istinitom liku i događajima, opisao je Stanka Zagorca od dječačkog sna , do vjerovatno u budućnosti značajne istorijske ličnosti sa početka 21 vijeka. Slikovito je dočarao period 60 -tih i 70 – ih godina prošlog vijeka. Kako opisi ljudi, njihovih navika i životnih nedaća, tako i opisi mjesta i krajeva u kojima je smještena radnja, ostavljaju utisak da se radi o odličnom poznavaocu prilika i krajeva Gornje Spreče koji su opisani u romanu.

Autor piše jednostavnim jezikom, onim kojim može i učenik nižih razreda čitati, a ispred sebe imati slike i događaje baš onakve kakvi su bili. Kao poznavalac glavnog lika Stanka i njegove životne priče, slobodan sam preporučiti onima koji se susretnu sa ovim naslovom  da do kraja pročitaju nesvakidašnju priču, koju je autor pretočio u roman. Roman koji pored životne priče pokazuje i nesvakidašnji primjer vjere, ali i darežljivosti, vjere koja se predaje u potpunosti promislu Božijem i Njegovoj milosti. Nekome se možda može učiniti da je Stankov put do velikog dobrotvora i zadužbinara kockanje sa životom, tačnije sa ušteđevinom  koja bi bila dovoljna za fin i ugodan život. Zaista, riječ je o čovjeku koji nije kockar i koji  se  ne predaje tako lako maštarijama. Naprotiv, riječ je o čovjeku koji od najranije mladosti ima itekako dobru moć zapažanja, znatiželjan je i svjestan da su vladari pravili zadužbine, ali ipak vjeruje da i čovjek iz staleža kome je on pripadao ima pravo na snove, i može uz pomoć i milost Božiju, uz svoj trud i odricanja da postane zadužbinar.  – „ Jesi li siguran u to što pričaš, ljubi te nana? –  javi se Dosta s nevjericom“. „ Jesam nano! A, ako kojim slučajem ne budem  mogao napraviti manastir, naslikaću slike svetaca u našem manastiru. Želim da nam manastir bude još ljepši“…..

Stanko je čovjek koji je na sebi osjetio gorčinu života još od najranije mladosti. Umjesto da bude kao dijete ušuškan u toplinu roditeljske brige za njim, on je, bez svoje volje, ostao na četvororazrednom osnovnom obrazovanju, a zatim da se bori za nasušnu koru hljeba. Uporan i istrajan u svemu što radi pokazao je i kao dječak na oranicama Vilčevića gdje se borio za svoj dinar i opstanak, a što je autor uspio da dočara najslikovitijim dijalozima: – „Nećeš ga moći sam natovariti, jel’ da?      – Neću moći, što jest, jest. Ali ako budem morao, nekako ću ga natovariti.  – A , kako, Boga ti? – Pa? Dotjeraću plug do zadnjeg kraja kola, podići prvo zadnji kraj s kolcetom, a zatim podići i zadnji kraj pluga, gurnuti naprijed kolce, i tako…“

Darežljiv je i saosjećajan prema onima koje život ne mazi, ali koji se trude i rade.

Nije on samo ostavrio san da postane zadužbinar koji će ostaviti pečat na djelima crkvene arhitekture  i srpske istorije. On je i onaj koji će ostaviti djela milosrđa prema djeci bez roditelja, kojima treba krov nad glavom. Preuzima poput roditelja brigu o finasiranju školovanja do  najviših stepena obrazovanja. To su djela koja su nezbrisiva zadužbina u srcima i životima, onih kojima je pomogao. I ne samo to. Ne zaboravlja on da pomogne ni bolesnima, nabavkom najskupljih i najmodernijih lijekova ili pomagala, koji su vrijedni po nekoliko hiljada evra, i ne libi se da o svom trošku pošalje bolesno dijete koje ne poznaje na operaciju u stranu zemlju. Jednom prilikom, bio sam svjedok kada je čovjeku kojeg nije poznavao, mom poznaniku i drugaru iz djetinjstva, Aleksandru V., za čiji problem je ( bolest djeteta ) čuo od svog prijatelja Triše K., pomogao novčanim iznosom trenutne dvije prosječne plate  u RS za nabavku lijekova koji će olakšati život djetetu.

Djelo Zadužinar pokazuje da postoji čovjek koji ne zadržavajući sve za sebe, uz veliku ljubav prema svijetu i ljudima koji ga okružuju, želi da ostavi djela koja će krasiti ono što je srpskom parvoslavnom čovjeku najsvetije, a to je ukrašen dom Gospodnji, hram. Mjesto molitve i sjedinjenja čovjeka s Bogom, u kome je Stanko susreo Hrista o prvom pričešću, prihvatio je kao svoj dom koji će graditi i uređivati na najljepši način. Kao dijete osjetio je Hrista za najvoljenijeg i najprisnijeg prijatelja, u čije ime bi razdao mnogo, ne tražeći ništa za uzvrat , iako o tome nije tada mogao znati ništa. A taj susret i zavjet koji daje roditeljima u porti manastira, koji ga je opčinio i otvorio mu duhovne oči pokazuje istinitost jevanđelskog Hristovog obećanja: „ Ako se ne obratite i ne postanete kao djeca, nećete ući u Carstvo nebesko“             ( Mt. 18, 3).

U potpunosti poznajući kraj odrastanja, običaje i navike koje okružuju Stanka Zagorca, autor Rajko Bošković prepoznao je značajnu i vrlo vjerovatno u skorije vrijeme neponovljivu ličnost, kako u Gornjoj Spreči, tako i šire, u srpskom narodu s obje strane Drine, pretočivši njegovu životnu priču u roman koji će u budućim vremenima poslužiti za ispisivanje stranica istorije.

   Protojerej
Dragan Negić

                           PEČAT   U   VREMENU

Kad neko napiše jednu knjigu, postaje prepoznatljiv. Kad neko napiše  petnaest knjiga, pri tome nekoliko o kojima je saznala šira zajednica, koje su svojim kvalitetom nadmašile prosječnost  i svrstale se u sam vrh srpske književnosti, taj je ostavio pečat u vremenu.

U svom, trećem po redu romanu, Rajko piše o čovjeku rođenom i izraslom u njegovom rodnom kraju, kojeg  neizmjerno voli. Njegovo djetinjstvo i njegovo izrastanje mu nije bilo nepoznato. Nije morao trošiti vrijeme obilazeći terene, kako bi ih upoznao i o njima pisao. Ovako, okitio je riječju svoj i Stankov zavičaj najljepšim ukrasima, ukrasima koje mogu osmisliti samo oni koji su u svoje biće usadili ljubav prema prirodi, a pogotovo rodnom kraju. Opisi Zagoraca, malog mjesta nastanjenog Srbima, su takvi da čitaoca ne mogu ostaviti ravnodušnim. To je, kako to pisac reče, raj za sitnu divljač, ptice pjevačice, raznovrsno ukrasno i  mirišljivo bilje, gljive.., i sve ono što nedirnuta priroda može darivati. Takođe, raj za ljudsko oko . U takvoj sredini izrastaju ljudi kao i sama sredina, čisti  u duši, slobodni kao sokolovi, hrabri, vrijedni, širokogrudi , …..

Pisac, poput umjetnika oslikava krajolik, i na osnovu njegovih opisa, kitnjastih i prefinjenih, dobar slikar bi naslikao pejzaže, hvale vrijedne.

Opisujući Stanka, pisac je koristeći prefinjenost riječi, opisao dječaka, kojeg su pratile nedaće, koji veoma rano ostaje bez majke, a malo kasnije i bez oca. Opisao ga je kao veoma hrabro i trpeljivo dijete, koje stoički podnosi udarce sudbine, ali i dijete koje je oštroumno, koje veoma dobro opaža okolinu, koje je ljubopitljivo i nadasve, inteligentno. Malo ko će, od onih koji budu čitali ovaj roman, ostati ravnodušan na sudbinu dječaka, koji sa svojih desetak godina drži plug i ore tuđe njive, kako bi zaradio za preživljavanje.

Uprkos svim nedaćama koje su ga pratile, Stanko je izrastao  u lijepog i stasitog mladića, koji, reklo bi se samo svojom pojavom osvaja srce mlade ljepotice i ženi se njome. 

Vremena u kojima je stasavao i u kojima je formirao porodicu, omogućavala su svakome ko je htio raditi ljepši život, od onoga koje su pružali Zagorci i sela slična njima.

Pisac je vješto ukomponovao motive pravoslavlja sa ljudskim osjećanjima, pogotovo, Stankovim.  Kao dijete je kod manastira, koji je zadužbina Nemanjića, u Papraći, dao riječ da će sagraditi manastir, opčinjen ljepotom srednjovjekovne građevine, srpskog svetilištva. Tada nije bio svjestan svog obećanja, odnosno, težine izgovorene riječi, ali nikada nije zaboravio šta je rekao majci i ocu na svom prvom pričešću. Samo umjetnici lijepe riječi, koje je Stanko svakako zaslužio, mogu opisati život koji je on proživio i dočarati surovu stvarnost izrastanja, a kasnije vizije koje imaju samo nadahnuti.  Ono što se kroz cijeli roman provlači kao tanana nit je Stankovo uvjerenje da sve što mu se dešava, od Boga je, i da mu je to na životnom putu unaprijed određeno, što on ne može mimoići. I kad bi mogao, ne bi, jer mu je pravoslavlje kao imperativ života ispred svega. Opisao je autor, mada mu to nije bilo dominantno i ispunjenje obećanja, kao i Stankove dalje namjere, kao da ih je on dao. U suštini, autor je ušao, kako bi se moglo reći, u Stankovu dušu, spoznao je i predočio i drugima da ne ostane anonimna.

Ono što posebno fascinira su razgovori između aktera romana. Tako su vjerno dočarni kao da im je pisac prisustvovao.

Veoma rijetko se materijalno  i duhovno prepliću, odnosno, veoma je rijetko da pojedinac materijalne vrijednosti daruje duhovnim. To se može susresti samo kod onih osoba kojima je ljubav prema nečemu ili nekome, u Stankovom slučaju prema Svevišnjem, iznad svega. Takav je Stanko. On ne žali materijalne vrijednosti, koje je stekao svojim vizijama budućnosti i dijeli ih sa onima kojima su potrebne. Ne zadržava sve samo za sebe i svoju porodicu. Od njegovih materijalnih vrijednosti pretvorenih u duhovne ima koristi mnogo naroda. Stanko uživa u spoznaji da čini dobra djela, i ne prestaje sa svojim željama kako bi pomogao, ne samo siromašnim, bolesnim i ubogim, nego i cijelom pravoslavnom svijetu. Pogotovo ne odustaje od svoje date riječi, koju polako ispunjava. To je odlika ljudi koji imaju jaku volju, i karakterne osobine visokih, moralnih vrijednosti.

Djela koja će ostati iza junaka ovog romana, Stanka, će obogatiti i uljepšati svijet Pravovjernih hrišćana. Njima je Stanko već ostavio pečat u vremenu, pečat svog vremena. Utisnuo ga je u vrijeme tako snažno da će se za navijek pričati o tome. U svijetu ljubavi, svijetu vjernika, Stanko je poput anđela koji je došao i ophodio ih, darujući im vizije samo njima znane.

Ono što je veoma važno istaći je istina, kojoj nas je naučila surova prošlost, a koja govori da se sve što je ljudska ruka napravila, može uništiti.  Takođe nas je prošlost naučila da sve što je zapisano traje vječno i da se ono ne može uništiti, a sve što nije zapisano, kao i da nije postojalo. Ovaj, autorov roman je potvrda materijalne stvarnosti, koja bi bez njega ostala nepoznata širokim narodnim masama. Pisana riječ zauvijek opstaje, jer je nemoguće uništiti sve knjige na svijetu, a u njima se nalazi sva svjetska mudrost.

Na kraju ove recenzije, jedne od mnoštva knjiga kojima sam bio recenzent, mogu zaključiti da je autor napisao hvale vrijedno književno djelo, o čovjeku, koji je takođe hvale vrijedan. Kako sam naprijed već istakao, ovaj roman je pečat vremena, a i Stankovo djelo je takođe pečat vremena. Lijepa je spoznaja  da i autor i glavna ličnost romana potiču iz istog kraja, kraja kojeg su svako na svoj način približili svijetu,kraja koji je iznjedrio dosta poznatih ljudi, kraja koji bi autoru romana i Stanku trebao biti zahvalan. Malo je krajeva koji imaju ovakve, hvale vrijedne ljude.

Čast mi je što napisah ovu recenziju, a roman iz sveg srca preporučujem  čitaocima.

                                   Dr. Cvijan Đapanović, psiholog

O Dejan Spasojević

Proverite i

Roman “Ti ćeš biti svjetlost mog života“- Ivana Pavlović

Ivana Pavlović, rođena 24.04.2001.godine u Ljuboviji gdje je završila Gimnaziju.Želi da upiše književnost sa namerom …

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *