U pripremi roman “O SNOVIMA I LEGENDAMA“ Predraga Bojinovića

PANTA REI

23 (o snovima i legendama) Predraga Bojinovića

 

Roman 23 (o snovima i legendama) Predraga Bojinovića ima tačno toliko poglavlja u kojima se smjenjuju snovi i legende neočekivano i nepredvidljivo, onako kako potreba pripovjedača da ih podijeli s čitaocima nalaže. Svako poglavlje može da se čita kao zaokružena cjelina. Ne bi bilo pogrešno reći ni da ovdje imamo skup vrlo uspjele 23 kratke priče:

1          (Bisernom rijekom, nizvodno)

Razgovor između dvije rijeke, jedne odlučne da u svemu nađe logiku, racionalno objašnjenje i druge prepune šapata kojima ne zna definicije i nema precizne odgovore, ali osjeća i vjeruje, označiće mjesto izvora ove knjige. Ovaj dinamični razgovor istovremeno nagovještava unutrašnje dileme kojima ćemo ploviti kroz sva poglavlja, iskustvom, emocijama i razmišljanjem glavnog junaka, kojeg ćemo najprije upoznati po nadimku, Crvendać.

2          (Crvendać)
Prvi susret s njim desiće se kroz najvažniju sporednu stvar na svijetu i pružiti nam priliku da obnovimo znanje o tome da je djetinjstvo najvažnija glavna stvar na svijetu. Jer ništa nije važnije od te plodonosne baze iz koje cijeloga života možemo crpiti sjećanja dozvoljavajući sebi da budu onakva kakvim ih mi pamtimo. U tu oazu ćemo ponekad poželjeti da pobjegnemo, da budemo bezbrižni čudeći se, iz perperspektive odraslog, kako nam je uopšte ikakva briga tada mogla kvariti idilu.

3          (Crveni snijeg)

Nesrećni slučaj dječaka, najhrabrijeg među ekipom, procijenjeno očima glavnog junaka ove knjige, okreće sudbinu u njegovu  korist što rezultira novim iskustvom i lekcijom da se tajne ne odaju, da se lojalnost njeguje, a da se čovjek životu i prijateljstvu uči od najranijih dana i da ni oni sa najboljim predispozicijama neće stići do cilja ako se uznose i ako na protivničkoj strani imaju one kojima je ukazano povjerenje. Sveta stvar koja se brani čašću.

4          (Zauške)
U ovom dijelu knjige se srećemo s bolešću koja za dječaka nema naročitu težinu niti nosi isti ton razložne zabrinutosti kao njegovim roditeljima. To najbolje ilustruje dječakova zapitanost: kako bolest može da utiče na mogućnost da ima djecu i šta će njemu djeca kad je on dijete? Djeci su potrebni nestašluci kojima junak ove pripovjesti u epizodi Zauške svjedoči tek posredno, a od glavne bine ga dijeli zid. Svemu tome je kriva ta nesrećna bolest koja ga je izolovala i načinila publikom. Ta uloga je minorna, čak i ako ga lišava roditeljske kazne koju sigurno ne bi izbjegao da je igrao željenu ulogu.

 

5          (Drug  Tito – prvi put)

Ako smo se na samom početku knjige upoznali s rijekom i kroz njene razgovore spoznali mjesto u kojem se radnja ovog romana dešava, u petom dijelu dobili smo i vrijeme da kompletiramo kontekst, cijelu sliku uključujući neizbježne ideale u koje su poneki sumnjali, a oni hrabriji o tome i govorili. Sve to, s porastom broja godina glavnog junaka, donosi i porast pitanja koja shodno tome postaju složenija i teža. Manje dječija.

6          (Koš)
Kad fudbal postane dosadan, a kreativnost izrodi ideju živog koša, dobićemo priliku da upoznamo granice, one koje treba postaviti tako da zaštitimo sebe, a ne budemo odbačeni i izopšteni iz društva. Zahvaljujući ovom dijelu i temi koja se obrađuje možemo se podsjetiti jesmo li u djetinjstvu dobro naučili ovu lekciju (i zašto nismo?). A šta se sve može kad se mali i veliki slože, čitamo u vrlo živim dijalozima koji pripovijedanje čini uvjerljivim, a glasove bliskim I poznatim.

7          (Periske)
Korak dalje vodi Crvendaća u poznanstvo s čudesnim svijetom knjiga. Upoznaće nas s razlikom između učenja i čitanja. Podsjetiti na moranja i lične izbore.
Kako su knjige izgurale potrebu za igrom. Kako je biti primljen u društvo starijih. Kako je opravdati to povjerenje. Zašto je muzika magična. I da li zbog svega toga ili ko zna zbog čega (jer ko zaista zna zbog čega!) se dešava i prva naklonost. Možda je rano za korištenje riječi poput zaljubljenost ili ljubav, ali naklonost svakako jeste preteča ljubavnih veza. I posljedično, sumnje u          dovoljnost. Prva velika razočaranja usljed suočavanja s različitošću, koja se doživljava tragičnije nego što u realnosti jeste. Sve to u skladu s iskustvom i dramatičnim tinejdžerskim godinama.

8          (Recital)
Nakon fudbala i nestašluka preko biblioteke do poezije. Iz uloge sljedbenika, uz pomoć dara za recitaciju i razumijevanje poezije, naš junak se premješta sasvim zasluženo na tron. Zaslužuje mjesto najboljeg. Ali održati se na vrhu, zadovoljiti prevelika očekivanja, savladati tremu postaje težak teret. Ili, što smo stariji, naša razočaranja bivaju veća, ali prerastajući ih dosežemo ulaznicu u svijet odraslih, a griješeći srećemo se sa sebi sličnima. I lakše je, bar malo, znati da ni u čemu nismo ni sami ni jedini.

9          (Orlove oči)

Susret sa opasnim situacijama da bi se privukla i zadržala pažnja djevojaka. Tema samopouzdanja. Odmjeravanje i suočavanje. Prisjećanje na herojstva iz ranijih dana i snovi. Prvi put jasno naglašeni, a tako važni! Stepenica su na putu koji treba preći. Šapat sa kojim treba pregovarati.

 

10        (Drug  Tito – drugi put)

Kad najveći sin drugi put dođe da posjeti grad to više nije isto nadahnuće. Ali ni junak ovog romana nije isti. Ništa nije. U istu vodu se ne može ući dva puta. Tinejdžersko doba, između ostalih izazova, nosi i propitivanje autoriteta, zasluženi ili nametnuti. Bitisanje u kontrolisanoj gomili na korak je do slobode za odvažne. Pojam legende prvi put se jasno naglašava. Urbane legende postoje jer je neko rekao pa još neko pa još neko, ali niko nije vidio.

11        (Kasetaš)
Možemo li ljude procijeniti na osnovu muzike koju slušaju?! Može li nam muzički ukus poslužiti da pretpostavimo imamo li zajednički jezik s onima s kojima ne bismo mogli slušati iste kasete. Ploče, kasete, singlice, možda će mlađim čitateljima biti potrebna pomoć gugla ili nekog starijeg da im približi ove pojmove. Trud da se dođe do željene muzike opisan u ovom poglavlju, sada u doba interneta, kad je sve lako dohvatljivo i na jedan klik dostupno, može nas podsjetiti na (ne)zahvalnost.

 

12        (Glumac je glumac je  glumac)
U ovom dijelu knjige je već osjetna razlika, ne samo u načinu razmišljanja glavnog junaka, nego i u načinu izražavanja. Drugačiji jezik dolazi s godinama u kojima se drugačije spoznaje i umjetnost, ali i način na koji se izbjegava eventualna kazna zbog kršenja propisa.

13        (Džamijice)
Zrelije razmišljanje i procjenjivanje ljudi, za šta svakako treba doza mudrosti koju donesu godine, shodno tome naš junak sada već sa sigurnošću procjenjuje ko je lažnjak. Pošto ga već sasvim dobro poznajemo, vjerujemo mu. U tome je umijeće dobrog pripovijedanja uz dozu humora i igre riječi koju donosi ovo poglavlje. Za sve rođene poslije opisanih decenija prošloga  vijeka ovo bi mogao biti i roman sa značajnim faktima u kulturološkom smislu u razumijevanju i tumačenju ne samo ovog dijela nego i šire.

14        (Drug  Tito – zadnji put)

Svi  koji nisu doživjeli trenutak odlaska najvećeg sina sigurno su slušali i čitali priče o tome. Junak ovog romana, srednjoškolac, usljed informacije o smrti maršala preispituje svoje emocije i ulazi u moralne dileme: da li bi trebalo da plače. Posebno je važna rečenica u kojoj se prisjeća kako je plakao kad mu je djed umro, a o njemu nije znao ništa, skoro ništa u odnosu na najvećeg sina. O ovome bi se moglo pisati kao o posebnom fenomenu. (Nema sumnje da li je fenomen sam po sebi.) O klimavosti ideala pouzdano govori ukazivanje u Međugorju tek nešto malo više od propisanog perioda žalovanja kako legendi tako i onih drugih.

15        (Legenda o ragbiju)

Još jedna legenda i još jedan san slikovito dočaran živim i prirodnim jezikom pripovjedača i njegovih urbanih šaptača.

16        (Rekvijem)
Smrt kao neminovnost. Jedina izvjesnost. Ona nije ni san ni legenda. Ali je tu. Uvijek. I kao takav neizbježan je dio i ovog romana. Kad smo kod neizbježnosti tu je i Alan Ford, kultni strip, za kojeg kažu da je  popularniji kod nas nego u zemlji u kojoj je stvoren.

17        (Maljčiki)
Škola života. Dobro poznata fraza. Vojska. Hijerarhija. Autoriteti. Beograd. Tramvaj broj tri. Treći juli. Kapija broj tri. Nova frizura. Novi život. Sredina. Ljudi. Nerazumijevanja. Bunt. Sve to kao sredstvo vaspitanja, sticanja zrelosti i životnog ispita, nekad obavezan vojni rok. I koincidencije kao začin i dokaz znakova na putu.

 

18        (Kao u snu)
Povratak iz vojske. Poziv na vojnu vježbu. Poređenje sa stanjem u Sloveniji gdje momke po povratku iz vojske čeka posao. Naizgled manje bitna tema. Ali samo naizgled!

 

19        (Oči boje meda)

Razgovor sa novim, bliskim prijateljem otkriva nam anegdote i talenat glavnog junaka. Iako je muzika najveća ljubav i zauzima važno mjesto u  njegovom životu slijedi nešto drugačije, mnogo značajnije i uzbudljivije.

20        (Vitez)
Sve prisniji razgovori i sve dublje teme čine da glavnog junaka upoznajemo u svim dimenzijama. Kroz različitosti i kontraste između njega i njegovog prijatelja Staše vrlo prirodnim dijalozima Bojinović nam pripovijeda o još jednoj urbanoj legendi, otkrivajući neke tajne o čuvenoj željezari. Muzika kao neizistavni dio gotovo svakog razgovora i dalje nam donosi pregršt informacija, ukusa i viđenja poetike bendova tog doba od koji su mnogi u međuvremenu            postali kultni.

21        (Sanjarija)
Jedan pakleno dobar plan!  Je li ikada i bio ozbiljan ili tek maštom zaigran slijed u nastavku knjige? Dinamični dijalozi koji hirurški precizno oslikavaju karaktere svih koji učestvuju u njemu čini ovaj dio drugačijim u odnosu na ostatak knjige.

 

22        (Novogodišnji  koncert)
Samo je promjena stalna. Biramo li ili nam je odabrano, jedno je od vječnih pitanja. I gotovo da nema životnog puta u kojem se nije postavljalo ovo pitanje.

 

23        (Putovanje na kraj noći)

Susret sa strancem koji o našoj budućnosti zna više nego mi. Ne zato jer je pametniji, obrazovaniji. Sagledava je objektivno i iz daleka, iz drugačije perspektive. Bez emocija. Bez ideala. Gleda ono što smo mi naknadno gledali i posljedično sagledavamo i dalje svako za sebe i na svoj način.

 

***.

Radnja romana 23 (o snovima i legendama) Predraga Bojinovića se gradi oko glavnog junaka, njegovog iskustva i pogleda na svijet. Vrlo je naglašen stil suočavanja sa životnim izazovima koji se mijenja iz priče u priču kako i junak stasava. Pratimo njegovo odrastanje i život sve do dvadeset i treće godine.

 

Socijalni kontekst je jasno određen. Znamo mjesto i vrijeme radnje. Znajući to vrlo lako učitavamo i neizrečeno, te nam kontekst dobija sve nijanse tog doba. Sve prednosti i mane. Sve zablude. Legende oživljavaju. I snovi su budni. Mada je poneki san ostao uspavan u vremenu koje se iz ove vremenske tačke čini kao legenda.

Jezik je prirodan i živ, a pripovijedanje ubjedljivo, priča teče kao rijeka ili vrijeme. U romanu, koji bi trebalo da čitaju i tinejdžeri i odrasli, Bojinović ilustruje junaka veoma precizno čineći to s velikim umijećem, zato nam je lako da zamislimo slike, prisjetimo se i uronimo u ovaj realističan, a istovremeno zaigran i pomalo mističan svijet.

 

Roman je prepun detalja. Kulturološki fenomeni i mentalitet čine skup prepoznatljivih razmišljanja i djelovanja. Glavni junak nam je vrlo blizak, ali bliski su nam i sporedni likovi. Sretali smo ih, slušali o njima, bili su nam komšije, drugari iz kvarta, nastavnici. Živjeli smo zajedno.

Ne postoji klasičan, očekivan zaplet. Sve se i zapliće i raspliće u okviru jedne te iste priče. U svako novo poglavlje ulazimo rasterećeni, ali vrlo brzo bivamo uvučeni u nove izazove. Roman je ispripovjedan hronološkim redom. Sve priče se ulivaju jedna u drugu i podsjećaju na rijeku veoma širokog prečnika u kojoj ništa nije beznačajno. Unutrašnji svijet glavnog junaka je vrlo živ, a ni vanjski ne zaostaje po dinamici.

 

Ovaj roman se može, a djelimično i mora, posmatrati u kontekstu vremena i prostora. Jer tek tada on nadrasta ličnu priču i postaje univerzalan, zajednički svima nama koji smo proplakali na ovim koordinatama. Postaje priča o ljudima i vremenu koji su protekli. O našem složenom bitisanju na ovom dijelu svijeta bi se moglo mnogo pripovijedati (kao što se to uostalnom i čini), a svaka od tih priča iako je bar dijelom poznata donosi (raz)otkrivanje još najmanje jedne duše koju ćemo osjetiti bliskom i nazvati je srodnom. U tome ni ovaj roman nije izuzetak.

 

Tematski u najširem smislu roman obrađuje odrastanje i stasavanje, put od malih do velikih pitanja kroz koja se spoznaje život. Perspektive su jasno postavljenje tako da su i razlike evidentne u poređenjima kako promišlja dječak, kako tinejdžer, a kako mladić. Iako djeluje jednostavno, treba naglasiti da se u ovom preciznom oslikavanju nijansi u načinu razmišljanja i poimanja svijeta shodno uzrastu ogleda ne samo veliko pripovjedačko umjeće nego i poznavanje psihologije i posjedovanja osjećaja za detalje koji čine razliku.

Zato nam Bojinović, ne naglašavajući ništa, a uzimajući u obzir sve karakteristike vremena sadržanog u posljednje dvije decenije prošlog vijeka, pripovijeda priču s mnogo pitanja na koja ne nudi ni jedan tačan odgovor. Ostavlja pažljive čitaoce da u miru sami sa sobom ili sebi bliskim odgonetaju tajne zašto je sve bilo tako kako jeste i jesmo li mogli naslutit ipromjene? Jesmo li bili svjesni zatišja pred buru? Jesmo li namjerno prespavali nagovještaj? Koliko će još vode proteći da bismo dobili (sve) odgvore?

 

Roman se ponaša kao rijeka koja se neprestano širi i u svom toku ništa ne uzima zdravo za gotovo. Zato ima mnogo tema i nema velike razlike između bitnih i nebitnih. Svemu se pristupa studiozno i duboko. Zahvaljujući tome dobili smo spomenik jednoj mladosti u jednom vremenu na koji će mnogi od nas dopisati svoje ime. Onima koji to ne urade ostaje promišljanje i poređenje između nekada i sada, traganje za smislom i odgovorima. Tu je muzika da pomogne, ako zatreba, ili knjige, već prema ukusu. Tu su i snovi bez kojih ne bi bilo ni jave kakvu danas poznajemo. Ni ove knjige koju su na konkursima u regionu svrstavali u najuže izbore u velikoj i brojnoj konkurenciji, i koju su i nagradili. Zasluženo.

 

Sanja Radulović

 

 

О Dejan Spasojević

Проверите и

Из штампе је изашла збирка пјесама “СПАСОВДАН“ Милорада Милићевића

СВЕТИ СПАСЕ, СПАСИ ДУШЕ НАШЕ! (Милорад Милићевић: „Спасовдан“) „Свети Спасе – спаси душе наше!“ Овако …

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *