Pjesnici pjevaju

ASinfo:  Poštovani Igore, zastupljeni ste kao autor u ovogodišnjem zborniku ASoglas izdavašatva koji je promovisan na manifestaciji ‘Drinski kniževni susreti”.Naša publika nije imala priliku da vas vidi na promociji Zbornika pa evo prilike da joj se, u ovoj formi, predstavite. Molimo vas, da našu publiku, ukratko, upoznate s pjesnikom Igorom Divkoviće

-Već je Sergej Jesenjin, svojom pjesmom „ Ispovjed huligana“, djelomice, odgovorio na ovo vaše pitanje.

Što sam?

Tko sam?

Ja sam samo sanjar,

čiji pogled gasne u magli

i memli

i volim te,

moja mala tankonoga brezo,

kao mnoge, druge ljude

na toj zemlji…

Svaki, pravi, nadareni pjesnik/inja istovremeno jest i sanjar/ica, kao i obrnuto. Pjesnikovi snovi – sanjarenja – pjesnička ostvarenja, jesu, zapravo, intencija stvaranja jednog boljeg svijeta, nego li je ovaj i ovaka svijet, stvarnost u kojoj živimo, ostvarenje (Života). Za ovu prigodu citirati ću i svog (pokojnog) djeda Radu Divkovića. Bio je vrlo duhovit, veseo i vedar čovjek, sklon šegi, šali,  pošalici, vicu, aforizmu (to je nama Divkovićima genetska konstanta). Uvijek, kada bi ga ljudi pitali Kako si Rado?, on bi odgovarao – Jebeno, a kako bi drugačije bio u ovoj Dolini suza, ali sam, po svemu, siguran da kada umrem otići ću u ravno u raj jer cijeli sam život živio u paklu!

Nastavno na moje pretke, sve ono pjesničko (božansko) u meni, svim svojim bićem, u kontinuitetu, nastojim da lirskom imaginacijom, čarolijom, pjesničkim čudom, pretvaram

tamu u svjetlo, kamen u dragulj, pustinju u živogošće, ružno u lijepo, prolazno u svevremeno, mržnju u ljubav, pakao u raj. E, sad, kada je moj djed Rado umro, a dok se to nije dogodilo, kao poslije i s njegovim najstarijim sinom Božom – moji ocem, vjerovao sam da njih dvojica nikada neće umrijeti, to jest, da njih dvojicu vrijeme ne slijedi. Dakle, kada je umro moj djed Rado, koji je cijeli svoj život živio veselo, pošteno, moralno i s ljubavlju, onda su mu anđeli kazali da ga, zbog tog njegovog uzoritog života, vode direktno u raj. Međutim, moj djed Rado, pored ostalog, bio je i vrlo znatiželjan čovjek pa je, tom prigodom, zamolio anđele da ga, prije nego ga uvedu u raj, malo prošetaju kroz pakao da bi zadovoljio svoju ljudsku znatiželju. Anđeli su ga, pritom, podsjetili da je za života stalno govorio da živi u paklu pa da mu je, po tome, vrlo dobro poznato kako pakao izgleda, no Rado je ustrajao u svojoj zamolbi  pa anđelima nije ostalo drugo, nego da ga, prije raja, malčice provedu kroz pakao. Kada su anđeli otvorili paklenska vrata (to nisu ona vrata Velike i Male Paklenice na Velebitu) Rado je imao prigodu svojim očima vidjeti sve paklenske vatre, ognje, žerave, munje i oluje, poplave, stihije te mnoštvo bivših ljudi kako banče, terevenče, bludniče. Rado je, tada, kazao da ga pakao, stvarno, pomalo, podsjeća na njegov bivši život i zamolio anđele da ga, konačno, uvedu u raj. Kada je Rado ušao u raj, imao je priliku, na svoje oči, vidjeti vječno proljeće, mir, tišinu, spokoj, cvrkut rajskih slavuja i, tu i tamo, ponekog, spokojnog šetača, pognute glave i sa sendvičem u ruci. To je, mog djeda Radu, malčice začudilo pa je potiho, u pola glasa, zapravo više šaptom, pitao anđele  – Kako to da u paklu, ono mnoštvo svjetine, onako razuzdano banči i terevenči, a u raju oni, vrlo rijetki i vrlo spokojni šetači jedu sendviče, anđeli su mu odgovorili – Vidite, dragi, moralni i nadasve pošteni naš Rado, u raju vas je premalo pa se ne isplati kuhati za takvu nekolicinu.

Na svečanost promocije prvog Zbornika Drinskih književnih susreta, koja ju bila pod kraj prosinca/decembra 2018; nisam došao iz dva razloga:

Prvi razlog je bio taj što ste nekoliko puta pomicali termin promocije, a drugi razlog je taj što sam, za vrijeme vaših stalnih produžavanja termina održavanja promocije, morao poći potražiti svoju buduću ženu Evu, koja, inače, obožava putovanja pa se, prigodom njenog posljednjeg turističkog pohoda u daleku Tasmaniju i izgubila: Igor Divković –

Dok sam tražio Evu

Po Starom

(dobrom)

Novom zavjetu

Evino

prebivalište

tražio sam

u raju.

Policija o tome

nije imala

pojma,

poreznici

također.

Raspitivao sam se i kod

Western Uniona,

kod Deutsche Telekoma,

kod Google-a,

jednako tako.

Dok

sam

tražio

Evu,

babe gatare

upućivale su me

u

nekakav

voćnjak jabuka

u delti rijeke Nila,

u delti rijeke Tigris,

u delti rijeke Ganges,

too much.

Baš sočno.

Dok sam tražio

Evu

postao sam

ovisnik

o turskoj kavi,

o kubanskim cigarama,

o ruskoj votki.

Dok sam

tražio

Evu,

Prvorođenu,

da

joj,

sluđen ljubavlju,

časno,

ponudim brak,

prošlo je

nekoliko tisuća godina,

možda i više.

Majka me,

Blago,

bona fide

(a kako će majka

drugačije

nego

majčinski)

tješila:

nije važno,

ionako,

vrijeme za zaljubljene,

navijek,

stoji

i

nikada nije novac,

niti druge tričarije.

Dok sam,

sam,

osobno

i

osobito

tražio Evu,

budio sam se kasno,

budio sam se rano,

stoljećima se, uopće,

nisam

budio.

Dok

sam

tražio

Evu

puno sam bludio.

Dok sam tražio,

svoju,

voljenu,

buduću

i

jedinu

ženu Evu

postao sam vegetarijanac,

postao sam fatalist,

na posljetku,

postao sam sjajan

pjesnik

dvadesetiprvogstoljeća,

po,

relativno umjerenoj ,

Gregorijani,

po,

relativno ortodoksnoj

Julijani,

Po,

apsolutno seksipilnoj,

Marilyn Monroe,

nadasve.

ASinfo: Možete li nam reći nešto o vašim literarnim počecima kao i o vašem stvaralaštvu uopšte, broj izdanja koja ste objavili i slično…

Ah, početak k’o početak. To je bilo s početkom osnovne škole, znate onaj pjesmuljak

PAČIJA ŠKOLA

jeste li čuli, djeco,

vjerujte, bez šale,

otvara se škola

za pačiće male.

Svi pačići

došli,

kao đaci

stoje,

stari patak

stavio

naočale svoje.

Učili su,

vrijedno,

od ponedjeljka

do petka,

ali se nitko,

osim pjesnika,

nije pomaknuo

dalje od početka.

Pačurlija,

samo,

nauči svoje

pa, pa pa…

a pjesnik

kako se piše

pjesma

ta.

Eto, osnovna škola, faktički, pored ostalog, bila je i moja pjesnička početnica. Od tada je prošlo cijelo mnoštvo vremena, šteta. Nekako ispada da i pjesnici stare. Pitam ja, sada, vas, kao i svekoliku svjetsku javnost – Je li istina da i pjesnici stare?

Za vrijeme trajanja vašeg književnog natječaja Drinski književni susreti 2018; crnogorska NVO „Oaza znanja“ iz Podgorice, objavili su i svoj prvi književni natječaj (poezije za djecu), pod tematskim nazivom „Zauvijek ću ostati dijete“.

Za tu književnu natječajnu prigodu, s velikim osobnim guštom-zadovoljstvom-satisfakcijom napisao sam svoje (prve) tri pjesme, namjenjenu dječijoj publici, jedna od njih pjeva o jednoj Anđelini-Ani, koju, gle pjesničkog čuda i čarolije, vrijeme (Kronos) ne slijedi: Igor Divković

Anu vrijeme ne slijedi

Za Anom trčim

još

od vrtića,

imala je

dugačke kečke.

Kratke suknjice,

vunene kapice,

rukavice,

barbike,

zvečke.

U osnovnoj smo

sjedili

u istoj klupi,

jedno

od drugog

prepisivali.

Dijelili sličice,

sendviče,žvake,

SMS-om se

dopisivali.

Gimnazija k’o gimnazija

Anno sa Anom,

stalno u svojoj

neemirnoj srijedi.

zamnom

godine

trče k’o

lude,

ali

Anu vrijeme

ne slijedi.

ASinfo: Šta je to što vas inspiriše?

Pa, na ovo pitanje, već, odgovorio sam u prethodnom pitanju, tj. odgovoru

Ponavljanje je majka mudrosti –  repetitio est mater studiorum (lat.),

Inspirira – motivira me: Ana (koja ne stari, koju vrijeme ne slijedi), Marija, Marija-Ana, u konačnici Marijana!

Igor Divković:

Suza oku

Kapa glavi.

Noga čizmi.

Suza oku.

Ruka ruci.

Navijek je

tako bilo,

drži, nedaj,

guraj, vuci.

Kapa glavi.

Noga čizmi.

Jezik zubu.

Muka  muci.

Navijek je

tako bilo,

drži, nedaj,

obuj,  svuci.

Kapa glavi.

Noga čizmi.

Oku suza.

Ruka ruci.

Navijek je

bilo tako,

smij’o li se,

ili plak’o.

Kapa glavi.

Noga čizmi.

Vjernik vjeri.

Šizmik šizmi.

Na početku

bješe riječ.

Riječ ostade

na posljetku.

• ASinfo: Smatrate li da je promjenom sistema vrijednost dosta toga otišlo na štetu kulture, i da djeca i mladi odrastajui na nekim novim sadržajima…

Iz vašeg pitanja, ni na koji način, nije jasno o kojim/kakvim „Promjenama sistemima vrijednosti“ se radi??? Kazao bih da je ovo vaše pitanje frazeološke naravi, ali, svejedno, odgovorit ću vam sljedeće:

Nikakva „Promjena sistem vrijednosti“, jučer, danas, a niti sutra, nije, kako to kažete,  „otišla“ na štetu kulture. Od postanka svijeta pa do danas, svi vrijednosni sustavi svijeta, uvijek, ovako su stratificirana:

1. Pun trbuh
2. Puna kuća
3. Puna duša (kulture)

Kultura je od njenog nastanka, kao ljudska duhovna disciplina – fenomen, navijek bila „trinaesto prase“. No, kako se društva-države razvijaju, napreduju, uče, postaju sve kulturnije pa i sve više i više i više izdvajaju za kulturu, ali, kada su društva-države u recesiji, onda, kultura prva trpi. Dakle, da jasno konstatiram – kada je dijete gladno, prvo mu pružimo komad kruha pa, tek, onda pjesmu, sliku, film, ples…

Odgovor na drugi dio ovog vašeg pitanja je sljedeći:

Djeca, mladi (budućnost) i trebaju odrastati na nekim novim sadržajima jer, s tim (novim) sadržajima (znanja, mudrosti, vještina) idu u novi život, novo vrijeme, nove životne izazove, prilike i neprilike…

Čovječanstvo se ne treba bojati NOVUMA jer sve je prolazno, samo je (pro)mijena vječna! Igor Divković:

Tek tako

plačem

tek tako

da vježbam oko

da bude spremno

za suzo kani

plačem

kao kišna godina

kao što sam

plak’o i lani

plačem zbog

zere mučnine

u dnu duše

jer vrijeme curi

jer teku dani

plačem

tek tako

zbog

kontinuiteta

zbog ritma

tempa

intenziteta

plačem

zbog provjere

akustike

plačem

zbog

podešavanja

tonaliteta

plačem

tek tako

zbog svemiraca

zbog tibetskog

treptaja

leptirova krila

plačem

zbog drevnih

misiraca

zbog tajni

piramida

zbog majke nila

zbog

androida

još dalje

tamo

daleko

još puno

puno dalje daljije

tamo je

tamošnja tamija

u svome svemiru

sasvim je sama

i biva

sve više

samija

tamo

daleko

još puno

puno dalje daljije

valja se

tamošnje valovlje

širi se

tamošnje obzorje

za daleku

tamojku tamiju

po svemu

sasvim samu

tim više

samojku samiju

tamo

daleko

još puno

puno dalje daljije

predaleko

kao u noćnoj mori

pali se plam

vatra

lomača

tamošnjoj tamiji

sklone madone

mašu krilcima

zvoncima zvone

• ASinfo: Vaša poruka čitaocima

Čitateljima – čitajte

Slušatelji – slušajte

Gledatelji – gledajte

Dangume – dangubite

Lovci – lovite

Popovi – molite

Učenici – učite

Radnici – radite

Lopovi – kradite

Lažljivci – lažite

Zijevala – zijevajte

PJESNICI – PJEVAJTE

Biografski podaci:

Autor: Igor Divković

Životopis:  – Rođen u Tuzli, 8. studenog 1957. Majka Ivka, rođeno prezime

Marić, otac Božo Divković.

– U Tuzli završio osnovno i srednje oobrazovanje.

– Visoko, društveno-humanističko,  obrazovanje stekao na

Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.

– Do danas objavio 11 (jedanaest) autorskih zbirki suvremene

hrvatske lirike:

1. ŽVAKA , CIP Zagreb, 1989; sufinancirana sredstvima

Fonda kulture RH. za društveno vrijedna izdanja.

2. U MAGLI AERODROM,  Veselin Masleša Sarjevo

1990; sufinancirana sredstvima Fonda kulture BiH za

društveno vrijedna izdanja.

3. ALAN  I, Zrinski  Čakovec, 1992.

4. LETJETI, Matica Hrvatska Zagreb – HKD. Napredak

Tuzla (koprodukcija), 1999.

5. TINJA, Bosanska riječ Tuzla,  2003.

6. ŽIVOTOM  VODE, Bosanska riječ Tuzla,  2007.

7. FARAON  SALINESA,  Bosanska riječ Tuzla, 2008.

8. Đe.si@ba.bih,  Bosanska riječ  Tuzla,  2010.

9. Relativno  apsolutno , Bosanska riječ  Tuzla,  2013;

dobitnica književne nagrade „Fra. Martin Nedić“

10. Latino Bizantino,  Bosanska riječ Tuzla, 2015; dobitnik

nagrade >Pisac godine< izdavača IP. Bosanska

riječ Tuzla, na 27. međunarodnom sajmu knjiga u Sarajevu

11. Vedrana se oblači, Bosanska riječ Tuzla, 2017.

• Zastupljen u više, domaćih i inozemnih, zbornika – izbora suvremene autorske lirike.
• Dobitnik i većeg broja internacionalnih književnih nagrada, priznanja, zahvalnica i diploma

U Zagrebu,  30. siječnja 2019.

S poštovanjem,

Igor Divković