Mirza Mustafić: ”Vremeplov”

Radmila Dragić: KAD SAM PONOVO SRELA MIRZETA
Mirzet Mustafić?
“Čovek koji obične dane čini neobičnim, jedan drugome ne sličnim da bi se pamtili. A naročito po dobru”.
Reč je reč, ima svoju težinu, bilo da je izgovorena ili napisana. Danas nakon pročitanog “Vremeplova” u rukopisu i osećanja radosti što će još jedan dugogodišnji studiozan rad doživeti svoje štampano izdanje sa željom da ostavi svedočanstvo o vremenu koje gazimo decenijama, po prvi put ne bi govorila rečima. Pevala bih! Povela bih davno ispevanu, svi¬ma nama dobro znanu pesmu: “Da sam ja netko”.
“Da sam ja netko
pozvao bih sve dječake
dao bih im igračke i
pustio ih da se cijeli dan
igraju i jure.
Radili bi divne stvari,
prekratki bi bili dani
voleli bi svoje škole đaci
da sam ja netko!
Svim majkama bih izbrisao bore,
učinio da očevi ih vole
davnu ljubav da im vrate
i da mirno žive svoje sate
da sam ja netko!

Ne bi, ne bi ljudi život proklinjali
sve bi ruže zemlji poklanjali
kako bi se živelo i kako bi se voljelo
i kako bi dobro bilo
kako bi se živelo i kako bi se voljelo
i kako bi dobro bilo
da sam ja netko!”
Mirzet Mustafić jeste “Netko”! Davno osmišljeni u eter pušteni, rado slušanu emisiju, nastavlja emitovati na talasima radio “Osvita”. Uz znalački odabranu muziku, sa svih merdijana šalje dobre vibracije i zanimljive informacije širom sveta. Sada sve to pretočeno u knjigu, priprema za sve one koji će se radovati takvom spomenaru.
Čitajući “Vremeplov” negde kao da sam sve vreme čula Indexe i tu čuvenu; “Da sam ja …” Pesma se sama nametnula, iskrsla i oživela mi sećanje na prve gimnazijalske dane. Ima tome bez malo pola veka.
Kroz svaki stih vidim dečaka, blistavog otvorenog pogleda koji je uvek u pokretu, skoro u trku u nastojanju da “dade svetu malo boje”.
Danas srećem zrelog, odgovornog čoveka, neobičnog stanovnika sveta!
Putnika duboko zarobljenog u vremenu da popravi vreme, animira i sačuva sve što se da sačuvati. Mirzeta Mustafića koji ispisuje života note! Nedostižno čini dostižnim. Daleko nedalekim.
U Zvornik donosi boje i mirise Vietnama i Amerike. Dubrovačko sunce i pesmu sa skalina. Iz Novog Sada sjaj i

magiju zimskih vašara sa neizostavnim tamburašima uz belo skuvano vino.
Danas srećem čoveka koji ne spojivo spaja, mozaike života stvara!
Sve ove godine vredno radi i deli. Sve deli! Daruje svoju pažnju ljudima, prirodi, umetnosti, tradiciji …
Gradu Zvorniku kroz svoja dela “Oprosti mi” i “Drama – Pismo” ostavlja neprocenljivo, istorijski vredno svedočanstvo koje će generacije koje dolaze isčitavati, voleti i verujem čuvati. Lepršavom pričom o radosti odrastanja kroz igru i nestašluke on studiozno slika. Slika ulice, kuće, ljude. Oživljava običaje, ukuse i mirise. Slika neke posebne karaktere koji su obeležili vreme i manje nego više učinili ga lepim. Vešto pleteći priču tek ponegdje provuče nit svega onog teško podnošljivog a što nosi svaki društveni sistem na svoj način.
Mirzetov rad zaslužuje dužno poštovanje i priznanje. U haosu novih izgradnji koja brišu sećanja i zaklanjaju vidike, on snagom rudara pronalazi lepotu zrele trešnje, procvalog bagrema, zbrinutog gavrana… Neguje i pomaže nejake. Upućuje neupućene. Doziva i organizuje ljude na humana dela. Afirmiše i pomaže darovite.
Otima od zaborava prošla vremena i čini da se i ovo danas podnese i zavoli.
Dostojno kao da i danas vrši nekadašnju službu: Brani društvo!
Čini da nas druženjem sačuva od nestajanja i uspeva da “nam ljubav vrati i da nam u zajedničkim trenutcima budu prekratki sati”.

Recenzija za knjigu “Vremeplov”
SVE STRANE SVIJETA
Kad bi nam prijateljstvo zavisilo od vremena i zavisilo od prostora, savladavši ih, mi bismo upropastili naše druženje.
Savladamo li prostor, ostaje samo Ovdje. Savladamo li vrijeme, ostaje samo Sada . I zar ti se ne čini da ćemo se…na tom čudesnom putu između Sada i Ovdje, ipak ponekad sretati?
Richard Bach
Vrijeme…svi se utrkujemo sa njim, ali ono ne pitajući i ne žaleći… prolazi. Osvrćemo se prema blijedim slikama iz prošlosti, živimo u užurbanoj sadašnjosti i sanjamo o mudrijoj, sporijoj i ljepšoj budućnosti…
Pisac ove dragocjene knjige, Mirzet Mirza Mustafić, skupljač je dana, časova, trenutaka, koje želi da otrgne od nekih davnih vremena, ali i da sve ono što je kao vrijedni kolekcionar sakupio preda nekim budućim vremenima….da se ne zaboravi.
Kroz vrijeme sa autorom “Vremeplova” plovimo kroz muziku, kontinente, gradove i obale, ali i kroz svoje uspomene i snove…
Kompozicija ovog Mustafićevog djela je zanimljiva, pomalo razuđena, jer pisac pored hronologije muzike, bilježi i

one nadahnute poruke koje su mu stizale na njegov “facebook status”, anegdote i tople ljudske priče ili komentare objavljene u listu/blogu “Džezva”.
Mirzet je, pored Šantića, Jakšića i Ujevića, zapisao i poetske i prozne radove nekih nama do sada nepoznatih stva-ralaca, on nesebično daje prostor i likovnim umjetnicima, predstavlja vokalne soliste, grupe, horove i autore umjetničke fotografije… jer “animus facit nobilem”.
Sve to ovu knjigu čini zbornikom radova o nekim vremenima i ljudima i njihovim djelima koji su živjeli ili žive na različitim stranama svijeta, a opet su svi na jednoj, istoj strani, strani ljubavi, prijateljstva, dobrote, umjetnosti…
“Da trag ostane”, kako kaže Mustafić.
Jedna od njegovih omiljenih pjesama grupe ” The Rolling Stones”, kaže:
” I can’t get no satisfaction…
“Couse I try and I try and I try …”
Autor ovog zbornika je, ipak, pronašao satisfakciju, jer je pomnim istraživačkim radom, upornošću vrsnog kolekcionara, učinio da čitajući njegovo djelo “čujemo” gotovo sve što je rekao u svojim radio-emisijama, ali i zvuke rock muzike koju obrađuje hronološki, studiozno. Naravno, on niže u bi¬serni đerdan i starogradske melodije, hitove pop-muzike, džeza, čežnjive sevdalinke, pjesme uličnih svirača…
U “Vremeplovu” je Mirza, svojom snagom pripovjedača kao kakav “magister elegantiarum”, angažovao sva naša čula, pa vješto zalazi u zvorničke ulice i mi osjećamo zvuke i mirise nekadašnjih kafea, zvižduk pištaljke i žamor sa fudbalskog stadiona, suze i smijeh čaršijskih djevojaka, ukus Drine na modrim usnama…

Boem, slikar, pisac, pjesnik, istraživač i humanista traga, traži i pronalazi razne ljude, zanate, krajeve, ali i priče o Zvorničanima i njihovim sudbinama, daje nam sliku o njihovim precima i potomcima:
“Zvorničani k’o biseri rasuti po svijetu…
traže novo sunce preko i daleko…”
(Pjesma “Dijaspora”, M. Mustafić)
Vrijeme, prijatelji, razglednice sa putovanja, spomenari, muzika, konobari, koncerti, utakmice, bubnjari, sazlije, boemi… sve je to u ovom zborniku čime hroničar stvara emocionalni kolorit.
Jednostavnim jezikom i slikovitim stilom kao vrijedni neimar Mirzet Mustafić pravi mostove među ljudima i njihovim djelima i daruje nam sve što se slušalo, gledalo, voljelo i živjelo ne samo u Zvorniku, nego na sve četiri strane svi¬jeta… ne zaboravlja ništa i nikoga, te i on svojim riječima i djelima, sigurno neće biti zaboravljen.
Ovaj zbornik ostaće da traje kao “vodič” i “putokaz”, a mi ćemo i dalje da plovimo kroz vrijeme na radio-talasima emisije “Vremeplov” slušajući “good vibrations” do neke nove Mirzine knjige.

Maja Stepanović, prof srpskog jezika i književnosti

—-

MOJ STAV – UMJESTO “O AUTORU”
Gotovo u svakom gradu gdje sam zavirio, imam i svoju kafanu. Tako i u Novom Sadu, najčešće svratim u bife “Scena” preko puta Srpskog narodnog pozorišta u ulici “Šafarikova”. Tu dolaze, svi. Radnici i umjetnici, preovladavaju. Kafana ima mali šank i četiri stola sa stolnjacima. Dva su karirano pla-vobijelo, a dva crvenobijele boje. Ako ima mjesta sjedam u ćošak da gledam ljude kako ulaze, kroz prozor kako prolaze i uz boju crveno bijelu. Prije podne radi gazdarica, a poslijepodne konobarica Vladanka. Kako češće tu svraćam, upo¬znao sam dosta mušterija. Znam mnogih životne priče. Prije neki dan dok sjedim i slušam evergrin sa stanice “Karolina”, upoznam glumca Narodnog pozorišta, pisca i drugih interesovanja, Modraga Petrovića. Sutra dan, razmjenimo i naše
1
knjige. Ja njemu “Drama – Pismo” on meni svoju “Luda”.
Jedva sam čekao da pročitam “Ludu” i ovom prilikom neću davati svoje mišljenje, izuzev da mi se dopao posebno tekst u toj knjizi (strana 93) ispod naslova “Beleška o autoru”. Samo je jedna rečenica, koja glasi:
“Miodrag Petrović, glumac i pesnik, živi i radi u No-vom Sadu i kojekude”.
Imajući u vidu ovu knjigu “Vremeplov”, mislim da nema potrebe nešto da se govori više o meni, jer je kroz nju dosta već rečeno a opširnija biografija posjeduju moje predhodne knjige. Ali eto kroz ova dva tri vlastita stava, bacam svjetlost na sebe:
1 Knjiga Miodraga Petrovića” Luda”, štampao je PROMETEJ Novi Sad, 2017. Ne bi se iznenadio da Miodrag ne naleti u Zvornik, na promociju mog “Vremeplova” i servira nam svima izbor iz najljepših jugoslovenskih monodrama.

YU
Jedni ruše, drugi brišu, treći prepravljaju, četvrti žmire, peti čuvaju, šesti gledaju i sliježu ramenima – ostali ne znaju šta žele, a ni kako će!?
DIJASPORA /prilog za definiciju/
Što se mene lično tiče kao Zvorničanina, za mene je dijaspora: Tuzla, Živinice, Sarajevo, Beč, i bilo koja druga svjetska destinacija, gdje imaju stalno mjesto prebivanja Zvorničani – jedno te isto!
Sa svih strana može se voljeti ili ne voljeti BiH.
Azra Alispahić Fočak, 11.5.2019. poslala mi je sljedeću poruku:
“A sad želim posebno da se zahvalim našem sugrađaninu, ro enom Zvorničaninu – Mirzetu Mustafiću!
Hvala ti, Mirzete, što čuvaš naš grad, vrijeme i ljude od zaborava! Čast mi je da si prepoznao moje pisanje vrijednim tragom lijepih sjećanja na naš Zvornik!
Hvala ti, što gradiš uporno mostove među ljudima, koji imaju dovoljno ljubavi, sjećanja i emocije jedni prema dru¬gima kao i prema našem rodnom gradu Zvorniku!
Zahvaljujem i čast mi je poziv za prisustvo snimanja jubilarne emisije “Vremeplov”! Želim ti sreću i uspjeh u daljem radu..
Srcem i dušom za Zvornik!”