Početna / Književni susreti / Intervju sa Predragom Bojinovićem, autorom nagrađenog rukopisa “Teodor“

Intervju sa Predragom Bojinovićem, autorom nagrađenog rukopisa “Teodor“

Razgovaramo sa Predragom Bojinovićem ,jednim od naših najčitanijih domaćih proznih pisaca sa naših prostora.Povod za razgovor je nagrada na konkursu ASoglas izdavaštva za 5.Drinske književne susrete, sa rukopisom “TEODOR“.

ASinfo: Čestitamo vam na ovoj nagradi, možete li nam reći nešto više o vama i vašem stvaralaštvu?

Hvala Vam na čestitkama! Čast mi je biti jedan od dobitnika nagarade na ovako sjajnoj književnoj manifestaciji koja je široko obuhvatila književne izraze od poezije, kratke priče, književnosti za djecu pa do proze odnosno romana. Nadam se da nešto nisam preskočio. Malo koja književna manifestacija ima tako širok obuhvat, i svaka vama čast na tome.

Što se tiče pitanja, o sebi mi je najteže govoriti. Lakše mi je da napišem roman nego svoju biografiju, ne zato što je kompleksna nego stoga što ne znam šta bih pisao, ne smatram to previše značajnim. Ali, kako je red da odgovorim, reći ću. Rođen sam u Zenici 1964. godine. Sve do 1987. godine sam živio u tom za mene lijepom i velikom gradu, završio osnovno i srednje obrazovanje, otpočeo visoko obrazovanje, i onda sam odlučio da se odselim. Od tada živim u Doboju, oženjen sam imam tri kćerke i dvije unuke, dakle moglo bi se reći da sam srećan čovjek.

Moje književno stvaranje ili pisanije kako ga ja od milja zovem je isključivo prozno. Nekada davno, a toga sam se skoro prisjetio u intervjuu za radio Krug kod Violete Aleksić, pocijepao sam i spalio sve svoje pjesme. Ko zna možda je to bila greška, mladalački impuls, zaista ne znam, ali ja sam i tada instinktivno osjećao da sam pripovjedač a ne pjesnik. Mada su neke meni drage osobe mislile da sam bio previše mračan i depresivan u svojim neuspjelim pjesmama, ili jednostavno, nisam umio da ih stvaram. Ko zna! U svakom slučaju od tada isključivo pišem prozu i dramu. Pored romana koji mi je najdraži oblik stvaranja, tu su i eseji i kratke priče koje objavljujem na nekim portalima uključujući i vaš, i na svojoj ličnoj internet stranici predragbojinovic.com. Kao neka nadgradnja ili produžetak rada na esejima o kulturi, umjetnosti i društvu, počeo sam i da se bavim takozvanom nefikcijom ili dokumentaristikom. Savremena nefikcija, što je naravno nametnuti anglosaksonski termin, je izazovna jer uključuje ne samo poznavanje teme i skoro pa naučnu preciznost, nego zahtijeva aktuelnost, zanimljiv neopterećujući pristup i malo opušteniji stil. Meni je zanimljiv ovaj izraz stvaranja, nadam se i skorom objavljivanju jedne takve knjige pod nazivom Western Man. Da se našalim, ne radi se o divljem zapadu ali nije ni tako daleko od toga jer današnji zapadni čovjek jeste posljedica nekadašnjeg veoma divljeg perioda nastanka ovog društva. Pišem i drame povremeno, u njima pokušavam na drugi način da obradim neke savremene teme našeg društva. Drama daje drugi pristup i način izraza, pogotovo kada se ukrsti sa drugim stavaraocima kao što su režiseri, glumci koji svako za sebe unese nešto novo i drugačije. Jedna od mojih drama pod naslovom Bloger se nalazi u procesu nastajanja u Pozorištu  Minhen.

ASinfo: KOliko dugo ste pisali ovaj roman Teodor, kako biste čitaocima nagovjestili ovo djelo tj njegov tematski okvir ili nešto drugo što bi privuklo pažnju čitalačke publike?

Još jedno teško pitanje. Ako kažem da sam djelo koje ima oko 450 vordovih stranica napisao za samo četiri mjeseca, zvučaću pomalo neozbiljno ili prepotentno, ali to je istina, ipak djelomična. Ta četiri mjeseca sam pisao kao u transu, pišući po osam devet a ponekada i po više od deset sati dnevno, bilo je zaista naporno ali i oslobađajuće. Ipak, istina jeste da je Teodor iskočio iz mene za tako kratko vrijeme, ali samom pisanju su prethodile godine istraživanja i kopanja po kojekakvim dokumentima i knjigama. A nakon završetka pisanja slijedile su takođe godine iščitavanja i dorade teksta koji će uskoro biti  pred čitaocima.

Ovo je istorijski roman, što će svakako iznenaditi a možda i zbuniti one koji su čitali moje prethodne romane, jer sam se do sada bavio savremenim, reklo bi se hiperrealističkim temama koje opisuju današnji novi vrli svijet, kako reče Haksli. A sada se bavim našom istorijom, i to malo podužim peridom od preko  dvije stotine godina. Roman se temelji na relevatnim istorijskim činjenicama, vezan je za biografiju jednog Teodora koju je zabilježio Vuk još 1828. godine u svojim zapisima o „Znatnijem Srbima našeg doba“. Ta biografija, i taj začudno zadivljujući i tragični životni put jednog čovjeka je osnova romana, on je na neki način personifikacija svih Teodora koji se tako, pojavljuju kroz našu istoriju, ljudi koji nose i stvaraju, a onda budu surovo skrajnuti i kažnjeni za to što su učinili. Pored osnovne radnje romana koja je smještena u period od 1804. do 1813.  godine, roman ima i fleš bekove ili skokove u sve vremenske periode nakon toga, a centralni dio tih iskakanja iz osnove romana jeste naš posljednji rat. Roman će čitaocima vjerovatno iznjedriti pitanja kao, da li mi to već dvije stotine godina imamo jedan kontinuirani rat koji se povremeno pojavljuje pa zatiša, zašto se toliko mrzimo a tako smo slični ili isti, ima li nade za nas???

Ipak, roman nudi optimizam i nadu u bolju budućnost. Bar se meni tako čini.

ASInfo: Vi ste do sada objavili romane “Dolarska žaoka“ i “Tajkun“ možete li nam reći nešto više o tome kako je publika prihvatila te romane, šta je tematika …

Žaoka je malčice čudan roman za naše društvo. On se bavi nekim događajima i osobama daleko od nas. Radnja je smještena u Vašington i Njujork, London i Moskvu, pa je čitaocima bilo malo čudno otkuda neko od nas „smije da piše o njima“. Čak su me to i pitali na promocijama,  a ja bih redovno odgovarao, a zašto ne, ja njih bolje poznajem nego oni nas, a oni se opet usuđuju da pišu govore i rade ovdje kod nas, i to redovno pogrešno i naopako. E, pa ja sam odlučio da kažem nešto o njima. Istina, radnja romana više liči na autora iz anglosaksonskog ili frankofonskog svijeta, pa sam čak imao veliku dilemu neposredno prije objavljivanja da ga objavim pod pseudonimom. Čak sam i smislio jedan veoma dobar. Ali, zahvaljujući intervenciji u zadnji čas moga prijatelja Mirka Markovića, koji je i recenzent ovog romana, ja sam promijenio namjeru i objavio ga pod svojim imenom. Danas sam zahvalan Mirku na toj intervenciji koja je bila pomalo dramatična ali potrebna. Na kraju sam ipak upotrijebio pseudonim u engleskom izdanju romana pa ako slučajno naiđete na njega on se tamo zove The Dollar Stinger, a pisac je Bo D’opre. Naslovna stranica je ista. Eto, još malo zanimljivosti i šale. Kada smo već kod prevoda i drugih izraza, želio bih da dodam da je Žaoka doživjela i svoje audio izdanje kod izdavačke kuće „Digitalna dosada“ iz Novog Sada. Moram priznati da sam bio pomalo skeptičan kada smo započeli tu saradnju, nisam previše vjerovao u audio knjige, ali sada kada sam preslušao svoju knjigu moram priznati da sam oduševljen. Sjajna naracija daje sasvim novi ugao ovoj knjizi, leži joj, a praćena je odličnom i profesionalnom produkcijom. Hvala Ivani Katić iz Digitalne dosade, a čitaoce pozivam da poslušaju neke od knjiga koje oni imaju, naravno prvo Žaoku da slušaju.

Tajkun je opet naša priča, smještena u naše današnje društvo opterećeno postratnim, postprivatizacionim posljedicama a sve to začinjeno sa procesom prelaska društva na kapitalistički sistem privređivanja. Ove šok terapije su nam iznjedrile nove društvene klase ali i nove društvene vrijednosti, obožavanje novca i svega što on dotakne, divimo se tim novim novopečenim bogatim i moćnim osobama bez ikakve društvene kritike. Preko noći smo se pretvorili u potrošačko društvo koje ne mari za bilo koje tradicionalne vrijednosti, porodice nam se raspadaju, sve je veća upotreba vještačkih stimulativa koje zamjenjuju prirodan tok stvari. Tamo gdje novac dođe u velikim količinama, tamo je najplodnije tle za kriminal i bezakonje. Zbog novca su mnogi spremni počiniti svakakve nepoćudnosti, pa i ubistvo. Tajkun je veoma aktuelan, namjerno sam izbjegao da pominjem mjesto radnje, trudeći se čak i davati nazive ulica i toponima tako da nikoga ne podsjeća na bilo koje mjesto u Republici Srspkoj, jer ova radnja može da se zamisli u bilo kojem našem gradu, ali i bilo kojem gradu bivše Jugoslavije.

ASinfo: Imamo saznanja da je vaš roman TAJKUN vrlo čitan , možda zbog tematske aktuelnosti mnogih tema, zatim krimi žanra koji je rijedak kod nas…

Da, u pravu ste. Činjenica je da mi još uvijek ne želimo da se probudimo, često se sa sjetom prisjećamo nekih mirnijih i srećnijih vremena. Krimi žanr kod nas je veoma čitan, koliko znam, ali samo ako je radnja smještena negdje daleko, jer nepodopštine se dešvaju njima ali nikako nama. Ali, avaj, rijetko koji dan prođe ovdje kod nas nažalost, da nemamo neke vijesti iz crne hronike. Pljačke, ubistva, otimačine, krađa i mnoge druge negativne pojave koje idu ruku pod ruku sa kapitalizmom i surovim načinom razvoja društva su dio naše svakodnevnice. Ipak, mi kao da ne želimo to da vidimo, okrećemo se nekim „uzvišenijim temama“.

Umberto Eko je jedan od mojih omiljenih pisaca. Kada je objavio svoj prvi roman Ime ruže, njegovi poštovaoci su bili malčice razočarani. Pitali su ga tako jednom, Il profesore, to mu je bio nadimak iz krajnjeg poštovanja, pa kako to da Vi napišete krimić? On, onako plemenito mrgodan, pravi namćor, namćorasto im je i odgovorio: Da vam pokažem kako se to radi!!!

Naravno, ja nisam Il profesore i nisam želio da pokažem kako se to radi, ali mi na neki način njegove riječi jesu bile vodilja. Želio sam da napišem roman o našem društvu, o nama, o svim nastranostima i moralnim padovima, ali i o tome kako se obični ljudi brane od tog vrlog novog svijeta. Iako ja mislim da je Tajkun prije svega socijalni roman koji opisuje društvenu zbilju, prihvatam i vaše, kao i mišljenje čitalaca da je to triler ili krimi roman. Odabrao sam ovaj stil i način pisanja kako bih na što prijemčiviji način opisao ono što sam želio a to je naše društvo. Primjećujem da čitaoci prepoznaju moju namjeru i da im se roman dopao, zanimljivo više čitateljkama. Čitaoci manje komentarišu, možda su neaktivniji i ljenji ili se pomalo stide, jer u romanu ponekada prepoznaju sebe same.

Aktuelnost ovog romana je i jezik koji sam koristio. Za razliku od Žaoke koja ima jedan ravan i skoro pa bezosjećajan stil čak i kada govori o velikim tragedijama, kao da je narator neko potpuno nezainteresovan, Tajkun je mnogo emotivniji i burniji. Savremeni srpski jezik je dominantan u romanu a često sam koristio i sleng i jezik ulice. Možda je zbog toga i bliži čitacima jer prenosi nepatvorenu emociju koju oni prepoznaju.

ASinfo:  Dolazite li na Drinske književne susrete 16.oktobra u Zvornik, možete li reći nešto o tome i neku poruku za čitalačku publiku, vaše planove vezano za književni rad i uopšte..

Svakakoda dolazim, biće mi čast i zadovoljstvo da se družim sa čitaocima i kolegama piscima. Ponoviću, mislim da ste napravili sjajan posao sa Drinskim književnim susretima, čestitam vam!

Sve moje poruke se nalaze u mojem pisaniju, bilo kojeg oblika. Nisam vješt u davanju kratkih i promotorskih izjava, tako da ću jedino pozvati čitaoce da dođu na Drinske književne susrete, a tamo možemo da pričamo do mile volje, biće mi zadovoljstvo.

Na kraju bih dodao, da sam veoma zadovoljan ne samo nagradom, koja je sama po sebi veliki uspjeh, ali me takođe veoma raduje da Teodor napokon izađe iz štampe i predstavi se čitaocima. Njegovim objavljivanjem će biti kompletirana trilogija. Da, koliko god vam to zvučalo nevjerovatno čak i zbunjujuće, jer ova tri romana na prvi pogled nemaju nikakve veze jedan sa drugim, smješteni su u različite prostore i vrijeme, pisani potpuno različitim stilovima, ali oni ipak jesu trilogija. O tome ćemo više na promocijama i direktnim susretima.

Hvala Vam na pozivu i pitanjima, želim Vam svako dobro!

O Dejan Spasojević

Proverite i

Intervju sa Željkom T. Kovačevićem

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *