Intervju sa Jasminom Dorićem, autorom nagrađene zbirke priča “Lešinari ne lete“

Možete li se predstaviti?

-Ja sa Jasmin Dorić, bosanskohercegovački pjesnik, pripovjedač i doktor medicine iz jednog malog sela, Seone, opštine Srebrenik.
 Kad se rodila ljubav prema pisanju?

-Ljubav prema pisanju se rodila još u osnovnoj školi kada sam imao samo osam godina. Pisao sam svoje prve pjesme u dnevnike, stare sveske i brižno ih čuvao. Bile su moj bijeg od realnosti, siromaštva, nepravde, svijet maštanja, snova i sedma dimenzija neba gdje sam mogao biti što god poželim. Većinu tih pjesama sam objavio u svojoj prvoj knjizi „Putevima popločanog cvijeća“ 2017., od kada se aktivnije bavim književnim stvaralaštvom i osvajam niz prestižnih nagrada regiona.

Kako ste saznali za konkurs Drinski književni susreti?

-Saznao sam preko facebooka kada je neko od prijatelja podijelio jedan fin osvrt na objektivnost i značaj tog takmičenja, a to je bio status jedne od nagrađenih autora koja je napokon dobila svoju knjigu, a koja se kao paun isticala na sumornoj naslovnici te društvene mreže. Knjiga je mamila, a još više sadržaj i satirični opisi, naše drage Ivone Grgić. Poslije sam to potražio i brzo pronašao na googlu.

Da li ste očekivali ovu nagradu?

-Uvijek očekujem neku pohvalu, ali i nikada nisam zadovoljan znajući da uvijek mogu uložiti više. Rekao bih da sam se nadao, kao i uvijek. Bio sam presretan da je neko prepoznao moj rad na poseban i objektivan način. Onda sam poželio da sam uložio još više i našao se na samom vrhu. Zato sam se javio, u nadi da ću sada biti dio te pozitivne priče i sarađivati sa Vama.

Vaše djelo „Lešinari ne lete“ podsjeća na djela slavnog Remarka. Odakle crpite inspiraciju?

-Kada mi je tako izjavio i gospodin Boško Lomović, prvo sam mislio da je to šala, pa sam u tom poletu ushićenja osjetio veliki pritisak, veliku odgovornost i obavezu zbog težine tih riječi. Remark je bio unikatan, hrabar i osebujan revolucionarni književnik koji je ostavio nevjerovatan trag uprkos svim preprekama i prijetnjama. Trag koji će vječno živjeti i upozoravati na glupost rata. Kada sam objavio svoje zbirke pjesama poredili su me sa Musom Ćazimom Ćatićem, Lazom Kostićem, Đorđetom Balaševićem, Mak Dizdarom, Rumijem, Charlesom Bukowskijem, sve pisci od čijih djela zastaje dah i koje, naprosto, sanjam i volim. Međutim, moja želja je da budem unikatan i dosljedan sebi. Da idem svojom stazom koju nisu utabali, ali da ta staza bude pravi put koji neće naštetiti drugim ljudima. Da ostavim djela koja će nekome pomoći u životu i zbog kojih će se ponositi moj najmiliji kada me ne bude bilo, jer obično tada pisci dobiju na značenju. Obično tada nam se dive ljudi u ovom surovom, brzom, tehnološkom svijetu. Možda se kajem što nisam pročitao mnogo više književnih djela, mnogo više života posvetio tom uživanju, što nisam izdvojio vrijeme za druženje i diskutovanje knjiga, ali nikada nije kasno. I pisanje je došlo u najboljem trenutku moga života i više ne prestaje. Uvijek kada me pitaju odakle mi inspiracija, odgovor je isti: „Sve oko nas je inspiracija“. Sve zaslužuje biti dio našeg života. Sve je podjednako zanimljivo i podjednako nebitno. Sve može biti motiv, ali malo šta može biti živa pjesma koja će da traje i nakon smrti. Pjesma može nastati od tačke na zidu i od traga na košulji. Trudim se da modernizujem poeziju uključujući sve aspekte metaforične i mistične poezije. Vrlo često to bude tako upakovano da i sam se izgubim u labirintu tako širokog značenja pjesme. Nepresušni izvori inspiracije su mi svakako tužne sudbine ljudi, siromaštva, gluposti ratovanja i posljedice rata i naravno, ljubav. Nikada ne zaboravljam prijatelje, učitelje, roditelje i rodni zavičaj. Mišljenja sam da mnoge pjesme nestanu u zaboravu jer se ne zapišu na vrijeme, da mnoge priče žive u nama i sazrijevaju kroz vrijeme i da pravi pisac čita između redova. Da pravi pisac živi u svojim djelima potpuno svjestan da će biti predmet istraživanja velikih kritičara, odnosno svojih čitaoca. Mislim da svatko ima nešto za kazati, opisati i napisati na ovom svijetu, a što bi pomoglo drugima. Da nije bilo knjiga mnoge stvari u životu još uvijek ne bi postojale, a ni mnogi životi. Žalosno je što smo se udaljili od knjiga. Na kraju, da ne duljim, Bog je pak taj koji svakome daje talenat za nešto što može pomoći društvu. Zahvaljujem mu od sveg srca što je spojio književnost i medicinu u mojoj duši.

Da li Vaš poziv utiče na tok Vašeg pisanja?
-Utiče, itekako. Ponekad nemam vremena da pišem i čitam. A opet sa druge strane saznam mnoge priče od pacijenata, sjedem nekada na tu stranu stola i izvlačim iz njihovog bola savjete, poentu i važnost zdravlja, života i zadovoljstva. Saznam tako mnogo neispričanih priča i upoznam toliko mnogo heroja koje svijet nije nikada vidio.

 Poznati se kao pisac koji voli rimovati, a rimovanje danas nije mnogo popularno, štaviše često zna biti i eliminatoran faktor kada je književnost u pitanju, pogotovo na konkursima. Pratite li književne trendove ili pak srcu prepuštate da usmjerava pero?

-Teško je pratiti trendove. Trend je vrlo često potpuno suprotan od ozbiljnog i normalnog ponašanja. Teško je udovoljiti današnjim generacijama. Mnoge proslavljene javne ličnosti, ili pak pisci nemaju gotovo nikakvo književno umijeće, ali znaju pratiti potrebe stanovništva. Uvijek pokušavam ubaciti nešto novo, nadograditi se, sazreti književno i intelektualno, baš kao što čovjek sazrijeva vremenom. Trudim se da uživam u pisanju i da to zavolim kao nešto što je dio mene. Smatram da je nezahvalno ocjenjivati nešto u što je čovjek uložio dio svog života, ali je i krajnje neozbiljno i velika sramota davati značenje nekim piscima koji imaju malo više poznanstva, autoriteta ili neku drugu karakteristiku koja nije važna u kulturnom miljeu. Da, volim rimu, savršen ritam i imam neku svoju dimenziju pisanja od koje ne odustajem. Valjda je to moj lični pečat koji treba da ostavi trag u vremenu. Kao što najbolje cipele ostanu u radnji, kao što najbolje pjesme ostanu neimenovane, kao što najbolje priče ostanu neispričane, tako i najbolji pisci vrlo često ne budu prvi na tim famoznim i isceniranim konkursima.

 Šta Vam je srcu milije – poezija ili proza, jer moram priznati da ste i u jednom i u drugom odlični?

-Poezija mi je milija i mnogo više posvećujem vremena i ljubavi poeziji. Priče sam počeo pisati skoro i osjetio sam neku posebnu zanimljivost i notu savršenstva u proživljavanju nekog velikog događaja sa svojim glavnim likovima. Priče skupljaju porodice na okupu oko lampe, vraćaju izgubljene junake, sjećanja i tradiciju. Prave zanimljive slike i filmove, a poezija je savršenstvo književnosti, nešto nedorečeno, nedokučivo i sklono vječitom klesanju. Poezija je život, ni manje, ni više. „Poezija je nebeski med iz nevidljivog saća duše“.

 Ljudima ste postali dragi i po čuvenom ljekarskom receptu koji je dugo kružio društvenim mrežama, pa ne bi bilo zgoreg da nam još jednom kažete šta ste preporučili svim ljudima.

-Da, proširio se po cijelom Balkanu i dijaspori. Zaista sam ga napisao jednoj tužnoj pacijentici. Razgovarali smo o tradiciji i najvažnijoj jedinici društva-porodici. Morao sam joj ukazati na to šta joj treba u životu da bi nizala samo pobjede. Teško je ponuditi bolesnom čovjeku nadu ako niste bili u njegovim cipelama, ali mu možete ponuditi suosjećanje, podršku, ljubav i osmijeh. Toliko bar možemo, a pomoći će, uvijek pomogne. Šta bi ljekar drugo preporučio nego da čuvamo zdravlje, kako tijela tako i duše, kao i društva. Trebamo znati osjetiti zadovoljstvo u malim, ali veoma važnim sitnicama života. Trebamo cijeniti zdravlje i sreću. Trebamo se voljeti i posvetiti vrijeme i pažnju jedni drugima. Saslušati jedni druge bez predrasuda. To nije teško, mnogo je lakše od mržnje, zlovolje i zavisti. Vrlo važno je na jastuk leći čiste duše i obraza. Vrlo važno je život posvetiti i drugima, a ne samo ličnim interesima. Vrlo važno je ispuniti život pravim ljudima. Nema ljepšeg osjećaja od pomaganja, iskrenog vjerovanja i poštenog načina života.

I za kraj, možete li nam otkriti šta se trenutno kuha u spisateljskom loncu doktora Jasmina?
-Ova pandemija mi je dala mnogo više vremena za pisanje, ali i mnogo više obaveza na poslu. Iskoristio sam vrijeme da se više posvetim medicini, jednostavno je tu mnogo važnije pratiti nova dešavanja, nove smijernice i protokole. Moram uvijek biti spreman odgovoriti pravovremeno, ciljano i efikasno na svaki izazov, jer za razliku od književnosti, tu nemam pravo na pogrešku. Što se tiče književnosti, moram se aktivirati na promociji svoje dvije nove zbirke poezije iz 2020. „Carski rez“ i „Sklonište“, a u skladu sa epidemiološkim uslovima. Samo jednu promociju sam imao, a cilj izdavanje knjige je upravo druženje, diskutovanje, kritikovanje, nova prijateljstva, veze i konekcija sa čitaocima, bar sa ono malo što nas je ostalo na tako važnim skupovima. Uvijek stvaram. Poeziju pišem redovno, već nekoliko godina pripremam autobiografski roman sa raznim pričama pacijenata i ljudi iz okruženja. Sa mojim popularnim citatima, aforizmima i osvrtima. A glavni plan mi je ove godine da objavim knjigu „Lešinari ne lete“, mislim da dolazi u pravo vrijeme i na pravo mjesto. Da ljudi shvate koliko je rat grozan i kada se izgovara, a kamoli vodi. I koliko je važan mir, spokojstvo, suživot, tolerancija i nepresušna ljubav.

Razgovor vodila : Ivona Grgić