U pripremi zbirka pjesama “MRTVA KOST“ autorke Nikoline Krunić

Mrtva kost kao prozor u ogoljenost ljudske duše

Jednom davno jedan je veliki pjesnik rekao „isto je pevati i umirati“, a ni sam nije bio svjestan da će zapravo tek tada postati besmrtan. Ni slutio nije da ćemo se samo pjevanjem uspjeti suočiti sa svojim strahovima, priznati sebi ljubav i izgovoriti naglas sve ono što godinama u nama stanuje. Ne kaže se uzalud da je poezija lijek za dušu i put ka pročišćenju koje je još u drevna vremena Aristotel nazivao katarzom.
Tako se susrećemo i sa zbirkom pjesama Mrtva kost Nikoline Krunić koja je, kako sama autorka navodi u uvodnoj riječi njen „bebeći povoj pjesništva, izašao iz potrebe da sve premišljeno ispljune i zacijeli duh“. Dakle, autorka nas upoznaje sa svom svojom djecom, svojim pjesmama, koje je brižljivo, kao najbolja majka na svijetu, umotala u korice njenog pjesničkog prvijenca.
Kao jedan od glavnih motiva kroz čitavu zbirku provlači se ljubav, ona prava, istinska i ogoljena. To je ona ljubav koja se ne uči kako i sama pjesnikinja kaže u pjesmi Ljubav: „pišem/ da u materici začnem stih/ učio bi ponovo da hodaš/ a ljubav se ne uči“. Takođe, ljubav kao smisao obitava kroz čitavu zbirku, a svoje ovaploćenje doživljava u pjesmi Ljubav kao zanemarivanje besmisla.
Pored ljubavi, koja je osnovni izvor i pokretač svega na svijetu, pjesnikinja nas upoznaje sa strahovima, svojim ali možda i našim, strahovima kojih se često svjesno i zbog srama odričemo, a koji su prirodni dio nas. Ljudi smo, rođeni da se plašimo. Već u prvim stihovima Mrtve kosti čujemo iskreni vapaj pjesnikinje koja pita „Hrane li se skakavci strahovima?“ i podsjeća nas, gotovo opominjuće, da svaki čovjek „vijek pleše/ kao Aska/ na ivicama“. Takođe, polako, tiho, kao na prstima provlači se i strah od sreće jer „sreća je lepa samo dok se čeka“ ili kako sama pjesnikinja kaže: „kažu ako si srećan/ oplakaćeš/ pa sreću skrijem dublje od grijeha“. Svi strahovi okupljeni su oko jednog, najvećeg, a to je život. Pjesnikinja strahuje, „plivajući u moru strahova“ da neće naučiti da živi.
Plivajući kroz život nošena ljubavlju i tjerana strahovima pjesnikinja zatvara krug onim jedinim izvjesnim, a to je smrt. Za pjesnikinju ona je isto tako prirodna kao i ljubav i strah. Međutim, bol zbog gubitka dragih ljudi jača je i od čovjeka samog pa tako pjesnikinja svoj izlaz, prozor u svoju ogoljenost nalazi u poeziji jer to je jedini način da se „spasi“ i da preživi „olovna vremena“ da joj se „srce ne ulijepi u smolu“.
Zbirka Mrtva kost Nikoline Krunić predstavlja samo početak, samo jedan korak dug sedam milja u stvaralaštvu ove mlade, talentovane pjesnikinje sa čijim ćete stihovima snivati, plakati, razmišljati, jednom rječju, živjeti. Uz Mrtvu kost doživjećete onu pravu, istinsku, aristotelovsku katarzu, a ako vam se to ipak ne desi znači da vam se srce davno ulijepilo u smolu.

prof. Bojan Nikolić

Mrtva kost – mjerna jedinica za talenat

Ovo nije knjiga, nije roman – ovo je rame za plakanje, čistilište za dušu i vjetar u leđa. Ne znam kako, ali Nikolina je to sve vješto uspjela da upakuje u jednu cjelinu. Još kad sam prvi put pročitala pjesmu Otac (ne sjećam se ni gdje, ni kad, samo se sjećam osjećaja i činjenice da se od njenih riječi nešto u meni promijenilo) – zaljubila sam se u njenu poeziju. Živa, životna, oštra i ogoljena do srži. Velika je hrabrost, ne samo u današnje vrijeme, već od kad je svijeta i vijeka ogoljeti se i dati se drugima, a ona je to upravo učinila ovom knjigom. Riječima koje miluju, liječe i tješe.
U međunarodnom sistemu jedinica još uvijek ne postoji mjerna jedinica za talenat, ali odgovorno tvrdim – onoga dana kada bude, uz Nikolinu će stajati sa prefiksom EXA.

prof. Anja Krsmanović

Umjesto biografije
Nikolina Krunić rođena je 24. 9. 1996. godine u Sokocu gdje je završila osnovnu školu i kasnije gimnaziju za vrijeme koje se počela aktivno baviti glumom, pjevanjem etno muzike i slikanjem. Pored ovih ljubavi, razvila je još jednu i to onu najveću – ljubav prema pisanju. Učestvovala je na raznim konkursima i pjesme su joj objavljivane u zbornicima.
Godine 2016. upisuje Psihologiju, a 2018. Političke nauke i danas je student četvrte godine Političkih nauka ili kako sama kaže – vječiti student.
Veliki je zaljubljenik u pisanu riječ pa tako čita sve što joj dođe do ruku, ali nisu joj mrski ni film i učenje stranih jezika. Pored toga što studira bavi se pisanjem i slikanjem.
Trenutno živi u Palama.

 

О Dejan Spasojević

Проверите и

Из штампе је изашла збирка пјесама “СПАСОВДАН“ Милорада Милићевића

СВЕТИ СПАСЕ, СПАСИ ДУШЕ НАШЕ! (Милорад Милићевић: „Спасовдан“) „Свети Спасе – спаси душе наше!“ Овако …

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *