Почетна / Uncategorized / “Putevima jedne Nade“- Vladimir Stančić

“Putevima jedne Nade“- Vladimir Stančić

AUTENTIČNI GASTARBAJTERSKI ROMAN

Vladimir Stančić, „Putevima jedne Nade“
„Dobra i trajna priča je priča o svakome ili neće trajati – a trajaće samo ono što je duboko lično i prisno“, davno je kazao nobelovac Džon Stajnbek. Roman „Putevima jedne Nade“ Vladimira Stančića, pisan sigurnom rukom, je upravo takvo štivo – lično i prisno. To što se glavni lik romana zove Nada možda i nije slučajno. Odmah na početku autor objašnjava značenje te riječi: „Svi nosimo u sebi neka nadanja i nade“. Kada su, šezdesetih godina prošlog vijeka, prvi talasi Jugoslovena krenuli ka Zapadnoj Evropi u potrazi za poslom, osnovno osjećanje koje su nosili u sebi bila je nada – nada u bolji život.
U svom romanu Stančić svoje pedesetpetogodišnje pečalbarsko iskustvo transformiše u štivo potresne fabule, nezaboravnih događaja i okolnosti, human pristup ljudskoj patnji i sudbini svojih likova. U jednom širokom zahvatu, u cjelini naslikao je životni put jedne gastarbajterke (a time i mnogih drugih) u jednom burnom i uzbudljivom istorijskom dobu.
U uvodnom dijelu romana, autor se predano i nostalgično vraća sopstvenom djetinjstvu i vjerno, s obiljem folklornih elemenata, toplo i raznježeno, piše o selu i djetinjstvu kroz lik glavne junakinje – Nade Marin, koja je negdje iz neposredne okoline Banja Luke, a potiče iz patrijarhalne seoske porodice. Ti opisi sela su veoma živi i slikoviti:
Već je bilo prošlo više od pola jeseni te su dani postajali sve kraći i hladniji. Debeli mraz se bijelio po njivama, a nebo prekrila gusta, vlažna magla, dok se iz nje čulo gakanje divljih gusaka koje su svojim poznatim estetičnim formacijama, letjele prema jugu da bi negdje u Sredozemlju prezimile.
Kraj osnovnog školovanja Nada je dočekala s radošću natopljenoj tugom za prolazećom ljepotom djetinjstva i strepnjom šta li će donijeti budućnost. Svoju sudbinu uzima u vlastite ruke i, uz saglasnost roditelja, zapošljava se kao fabrička radnica u Banja Luci. Ona, kao pile iz ljuske jajeta, nastoji da se iskljuje iz paterijarhalnih opni: Zar mora žensko da živi samo da bi se čim prije udalo, izrađalo djecu i cijelog života bilo rob te kuće? Ne, mama! To neće biti moja budućnost. Njena životna deviza biće ono što će mnogo kasnije reći svome pastorku homoseksualnog opredjeljenja: Živi svoj život onako kako misliš da je za tebe najbolje. Ne osvrći se na to šta će drugi reći.
Banja Laka joj ubrzo postaje tijesna i put je vodi u Zagreb, gdje se zapošljava kao krojačica i zaljubljuje u mladog radnika Marka. Ali život je nepredvidiv. Ljubavna idila, nakon dvije godine se raspada. Neka ranija Markova simpatija, sada doktorica Olga, nakon pregleda saopštila joj je da ne može imati djecu i to je označilo kraj Nadine veze s Markom i njen odlazak u Njemačku. Potom, kroz dvije trećine romana, slijede podrobni opisi njenog daljeg života i mnogobrojnih događanja sa neočekivanim i uzbudljivim obrtima. Nakon tri prolazne ljubavne avanture, Nada neočekivano ostaje trudna i ne zna ko je otac sina kog će roditi. Slijedi njena srećna udaja za dobrodušnog udovca Johana, koji živi sa dvoje male djece i majkom. Život teče, djeca odrastaju. Johanov sin je homoseksualac koji zasniva istopolni brak s partnerom iz Australije, a kćerka odlazi u Japan. Nadin sin Goran, upoznaje djevoku Petru koja je na dijalizi i potreban joj je bubreg. Kada se Goran ponudio da joj ga daruje ispostavilo se da su brat i sestra – od ocu koga kasnije pronalaze u Kanadi.
Roman se završava tako što se Nada, nakon pedeset godina vraća u Zagreb gdje ponovo sreće svoju prvu i veliku ljubav – Marka Nikolića, koji, dok je ona u posjeti porodici u zavičaju, umire.
Slučajno poznanstvo na Rajni sa Stanimirom i njegovom suprugom, rezultirali su time da mu ona povjerava svoj dnevnik koji će Stanimir pretočiti u uzbudljiv roman.
Riječ je o autentičnom gastajbaterskom romanu napisanom u maniru zakašnjelog realizma, ali i sa obiljem romantičarskih elemenata.
Pripovjedanje u njemu je pretežno narativno, bez mnogo psihologije i opisa prirode ali sa širokom spoznajom pečalbarskog života i problema iz čega izdvaja ono najzanimljivije kao svoju književnu građu. U središtu interesovanja je životnih put onih koji napuštaju svoj zavičaj i odlaze u svijet „trbuhom za kruhom“, njihove ljudske sudbine, priroda i međusobni odnosi i uklapanja u sredinu u koju dolaze, sve ispričano glatko, zanimljivo i u duhu srpske književne tradicije.
Životni put glavne junakinje je i put kojim je prošao i sam autor djela koji, nakon više od pola vijeka, u miru i udobnosti svoga bilefeldskog stana, piše ovaj roman gotovo se ne udaljavajući od stvarnosti. Plod mašte mu je samo poneki sporedni lik, događaj ili zaplet, kako bi time postigao što veću dramatičnost. U fokusu fabule uvijek je posao, stambeno pitanje, plata kao izvor egzistencije, te novi društveni ambijent. S godinama, kod gastajbajtera sve se mijenjalo i kretalo u smjeru blagostanja – što se plaćalo žalom za mladošću i životom daleko od zavičaja.
Sjećanja kod autora na to doba još su bila topla i svježa a likovi stvarni pa, Stančić kao pisac, nije mogao da ih životno iznevjeri i prikaže drugačijim nego što su bili. Njihovo portretisanje natopio je toplinom svoga srca; prikazujući ih kao osobe pune ljubavi i ljudske blagosti, pozitivnih osobina i nesalomljive čvrste vjere u bolji život. Ali i pored toga, njihov život je često bivao popraćen tugom i bolom, kao što su rastanci od svojih najmilijih:
U svom opraštanju nisu ni primjetili ostale, bolne scene opraštanja koje su se događale odmah pored njih. Na jednoj strani su se baka i djed opraštali od unuke koja je tek nedavno ‘zagazila’ u punoljetstvo, pitajući se, kad i da li će je uopšte više vidjeti? Na drugoj strani majka se opraštala od rođene dječice i svojih roditelja. Djeca su je vrišteći, čvrsto držala oko struka i nisu je puštala. Neopisivo teško je bilo posmatrati te potresne i bolne scene. Autobus je konačno krenuo…
Roman „ Putevima jedne Nade“ je štivo о životnim patnjama, ali i vjeri u mogućnost života negdje drugdje i njegovom trajanju. Knjiga je gusta, bogata različitim i zanimljivim ljudskim sudbinama, digresijama, izvanrednim dijalozima i razmišljanjima. Slike života su snažne, jasne i duboke, života koji nije zatvoren u jednu formu u kojoj je jedino sačuvana istina, a odbačena je svaka dekorativnost i retoričnost.
Stančić ima jako razvijen i oštar posmatrački dar, dobro i široko poznavanje života i ljudi. Iako je njegovo djelo u velikoj mjeri autobiografsko (bez obzira što je glavni lik žena), on neće da se, kao čovjek, vidi u njemu, te se suzdržava ličnih izliva, kloni se moralisanja i tendncioznosti. On ima jasan pogled na ono što opisuje, sposobnost da uoči ono što je najvažnije i najkarakterističnije i sve to zanimljivo izrazi.
Vladimir Stanić znalački vodi čitaoca kroz roman, neprekidno mu priređujući uzbuđenja i iznenađenja, tako da se zanimljivost i dinamika radnje, iz stranice u stranicu, pojačavaju pa štivo sve više „hvata“ čitaoca plijeneći mu pažnju i interesovanje do samoga kraja. Ova priča, koju je režirao sam život djeluje tako ubjedljivo i iskreno da čitalac ni jednog trenutka ne sumnja da bi u njoj nešto moglo biti i plod piščeve razigrane mašte. Stančić je veliki poznavalac života. On umije da zapaža i ispriča ono što je suštinsko, a majstor je i da čitaocu predoči dirljive i sentimentalne scene istrgnute iz svakojakih ljudskih sudbina. Stiče se utisak da svjesno gradi sentimentalno štivo, koja će se čitati, što bi trebala da bude i svrha i opravdanje svake napisane i odštampane knjige.
Slikanjem različitih sredina i portretisanjem različitih likova, autor ove knjige, prodire duboko ispod površine i umješno izdvaja posebno iz mnoštva, dajući mu pri tome lični pečat, što ostavlja snažan dojam na čitaoca:
Nakon dočeka Nove godine, negdje iza ponoći, ona, Goga i još neki iz njihovog sela su krenuli kući. Snijeg je prestao padati. Nestalo je tmurnih oblaka. Samo se vidio pun, žut mjesec na čistom nebu. Prtina je piskavo škripala pod nogama. Bilo je veoma hladno. Studen je zalazila do kostiju! Međutim, Nada je bila u svojim mislima i snovima te tu hladnoću nije ni osjećala. Negdje duboko u duši je bila ispunjena nadom i optimizmom.
Jedna od glavnih vrijednosti Stančićevog djela je njegovo umijeću da uoči i dočara karakteristične životne situacije, odnosno one momente koji najjasnije i najplastičnije oslikavaju ljudski život. Iako se čini da piše poletno i sa lakoćom primijetio bih, iz vlastitog iskustva, da se tako čitljiva i zanimljiva proza ne piše lako, bez muke i velikog truda. Njegovo pripovijedanje je ljudski jednostavno i iskreno.
Roman je napisan čitko i jasno, pa se čita s lakoćom i zadovoljstvom. Odlikuje se bogatstvom i elegancijom izraza a uz sve to svježinom i ljepotom jednostavnog stila. Njegova snaga je u dramatičnom životnom konfliktu glavne junakinje i nekih drugih likova, sa samim sobom, i sa svojim okruženjem, odnosno trenutnim životnim okolnostima, te u pripovjedačkom promišljanju, stiliziranoj naraciji i oslikavanju složenih međuljudskih odnosa. Čitajući ga, čitaoca ugodno prožima osjećaj ljepote kazivanja u kojem nema mnogo suvišnog, kao i piščeve destilizirane, sočne rečenice, koje se odlikuju emocijama i dubokim promišljanjima.
On osjeća život i umije da ga pretoči u književno djelo, istina, mogao je da ga u većoj mjeri sažme. Ali on piše vješto i umije da kompoziciono sklopi roman po unaprijed jasno zacrtanom planu. Umješno ostvaruje jedinstvo radnje, uvijek imajući na umu cjelinu i pri tome razvijajući dijelove i vezujući ih u epizode. Radnja je živopisna, vješto je zapliće i raspliće, i scenski predočava.
Međutim, s pravom se može reći da je najveći domet ovog romana u izvanrednom prirodnom slikovitom i tečnom dijalogu, što bismo ilustrovali primjerom razgovora glavne junakinje sa svojima u zavičaju:
„Šta mi radiš?“
„Znaš sama kako je… Pospremanje po stanu… Brisanje prašine… Kupovina… I tako prolaze dani… Prekosutra, u subotu, stiže mi moja Vesna. S njom će doći i moja unuka, a njena kćerka Zagorka. Zato ću danas i sutra sve da pripremim kako bi ih što spremnije dočekala.“
„A vrijeme? Kakvo vam je vrijeme?“
„Draga, ne pitaj… Već mjesec, dva i ne znam više otkad, ni kapi kiše. Samo vrućine. A kod vas?“
„I ovdje…
Knjiga ima umjetničkih nedostataka uzrokvanih pritiskom širine građe i zahvata, ali pisac to nadoknađuje čarima jednostavnog toplog pričanja i bogatstvom izvornog i živog narodnog jezika. Uprkos svijesti o umjetničkim nedostacima romana Vlade Stančića, on plijeni svojom dramskom dinamikom i zanimljivim i neočekvanim obrtima radnje odnosno raznovrsnih događanja. Iako, možda, stroga književna kritika i ne bude oduševljena umjetničkom razinom ovog djela, piscu neće moći osporiti izvanredno poznavanje ljudskog života i vještinu da na zanimljiv način izrazi ono što želi. Lično sam ubijeđen, da će čitaoci sa oduševljenjem dočekati ovaj Stančićev roman. Uzbudljiv život glavne junakinje, pretočen na hartiju, sa jednostavnim značenjima i porukama, svakako će doprinijeti da ih on osvoji.
Vrijednost svakog književnog djela, u osnovi, sastoji se iz koristi i zadovoljstva koje čitaoci imaju od njega, a roman Vladimira Stančića „Putevima jedne Nade“ obiluju i jednim i drugim i, po mnogim osobinam, ima svoju trajnu vrijednost. Ipak, konačan sud o njemu doći će s vremenom, nepodmitljivim i neumoljivim, a moje je duboko uvjerenje da će on biti pozitivan, stoga toplo preporučujem ovaj rukopis za štampu.

Momčilo Spasojević

О Dejan Spasojević

Проверите и

У припреми збирка сонета“Анђео поетског немира“- Бранко Мијатовић

Нови вазноси високолетача Бранка Мијатовића – „Сонети за душу“ Читамо. Из измештеног созерцања – нижу …

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *