Почетна / Дјела / “MUZEJ NOSTALGIJA“- Ivona Grgić

“MUZEJ NOSTALGIJA“- Ivona Grgić

O PRIPOVJEDAČKOM

PRVENCU IVONE GRGIĆ

Bila je u pravu Isidora Sekulić kad je napisala da je „najsiromašnija naša pokrajina najbolji pripovedač“. Mla-đana Ivona Grgić svakako ne stoji rame uz rame sa P. Ko-čićem, I. Andrićem, I. Samokovlijom, svojim zemljacima Mešom Selimovićem i Dervišom Sušićem, ali njeno pripo-vijedanje, već u zbirci Muzej nostalgije kojom ulazi u krug mladih bosanskohercegovačkih pripovjedača, nagovještava pisca sa darom i duhom koji njezinu prozu čini pitkom i do-padljivom.

Može se reći da Grgićeva pričom (Poklon, Kovčeg s blagom, Naša prva krađa i druge) opjevava seosko dje-tinjstvo. Materijalno oskudno, maštom raskošno. Ispoljava, pri tome, sposobnost da u rečenici-dvije, jednim potezom pera, odslika situaciju, ocrta karakter svojih junaka. I kad afirmiše porodicu i šire srodstvo kroz opise svakodnevnog života, često mukotrpnog, i kad oslikava radosti vjerskih blagdana, i kad uočava dobre i loše strane savremenog pe-čalbarstva. Lajtmotiv njenih priča je, dakle, porodica u či-jem središtu je – dijete. Sama se od maloljetstva odmakla tek deceniju i pô, slike su u sjećanju i žive i svježe, pa se doimaju kao autentična hronika djetinjstva, a čitava zbirka kao mala himna nečemu lijepom i nepovratnom. Ne samo djetinjstva u majevičkom selu Dokanj, već u bilo kojem na-šem selu i mnogo, mnogo šire. Time je postignuta univer-zalnost o kojoj je pisao Isak Baševis Singer, to jest, da u težnji ka univerzumu, pisac ne zapostavlja lokalnu boju, et­nič­ki čar, dr­že­ći da se do­bra pro­za o čo­vje­ku uop­šte ne mo­že pi­sa­ti bez opi­sa čo­vje­ka po­je­din­ca.

Postupci i govor spisateljičinih junaka najčešće su mali nesporazumi, čak apsurdi, izazvani razlikama u obrazova-nju i starosnoj dobi. Govor i ponašanje djece, pak, krcati su „logičnim paradoksima“, pri čemu je teško suvislim odgo-vorom zadovoljiti njihovu zdravu radoznalost. Ne izostaje ni nehatni dječji sarkazam na besmisli starijih, na primjer, ratovanje.

Poput Ive Andrića, Grgićeva svoje likove osvjetljava i posredstvom dijalektoloških specifičnosti kojima obiluju dijalozi ljudi u njenom zavičaju. To je govor blizak onom o kojem je, u studiji Današnji posavski govor, 1913, pisao lingvista Stjepan Ivšić. Dijalozi u Ivoninim pričama su si-ćani biseri koji će, zrno po zrno, nestajati odlaskom starijih – dobro je da su u pričama sačuvani – i to je ponajbolje u njenom pripovijedanju. Oni, kao i opisana atmosfera koja vlada u seoskoj zajednici, implicitni su žal za mlados – i kao da čujemo divnog Boru Stankovića: „Staro, staro mi dajte, što miriše na uveli bosiljak“. Jer Ivona Grgić često završava priče (Nije beg cicija, Snijeg i druge) poentama koje su se  sažele u imenu ove zbirke.

Ivonin osmejak, katkad, zna preći u ironičan podsmi-jeh, onako „napola usta“, kao u priči Guja. Britko i u „sri-du“ zna udariti u skorojevićstvo koje se, u ovom slučaju, rodilo iz pečalbarenja na Zapadu. Poznat je taj sindrom na Balkanu: zidanje kuće ljepše i više od susjedove; raskošne porodične grobnice; „ukrašavanje“ govora tuđicama. U tom smjeru će jetko progovoriti i ponešto o smislu življenja: „I dok se ljudi brinu oko tih luksuznih gubitaka, zaturila se duša k’o da ju je đavo lično odnio“ (Ti bi i kredenac zagubila).

Treba još nešto, nimalo nevažno, istaći na kraju. Priče Ivone Grgić su hronike sela i djetinjstva u njemu na susretu prošlog i ovog stoljeća, dakle, u vrijeme ratno i poratno, vrijeme kad je „guja kreč jela“.  Spisateljica je uveliko us-pjela da ublaži tragičnost, tako da i to ratno i u svemu os-kudno doba sasvim ne liši čari, ne utisne u djetinjstvo du-blje ožiljke. Štaviše, prisjećanje na njega izaziva nostalgiju, a naziv zbirke, pozajmljen od istoimene priče, koja ne spa-da među najbolje u zbirci (dovoljno je od nje što je knjizi kumovala), potvrđuje rečeno.

Šta bi se nadahnutom pripovijedanju Ivone Grgić mo-glo zamjeriti? Sklona je da, katkad, priču završava didak-tičkom poukom, kakvim zaključkom, nekom vrstom nara-voučenija. Nepotrebno, štaviše, suvišno. Neka to prepusti čitaocima i kritičarima; svako će imati vlastiti, drugojačiji dojam, i svako će biti u pravu. A „tako je ako vam se tako čini“ – što davno reče Luiđi Pirandelo, preteče drame ap-surda. Istina, slično čini i pisac Sevastopoljskih pripovije-daka, ali Tolstoj je, ipak, Jupiter. Njemu je dopušteno.

                B. Lomović

MUZEL NOSTALGIJA

О Dejan Spasojević

Проверите и

Iz štampe izašao roman “Šišanje iz dva dela“- Dragan Matejić

Zvornik, iz izdavačke kuće i štamparije ASoglas izašao je roman “ŠIŠANJE IZ DVA DELA“ autora …

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *