“KAKO DA RASTEM“- SONJA PADROV TEŠANOVIĆ

    RECENZIJA

Obično se desi da prve objavljene zbirke pjesama za djecu budu najsvježije, najoriginalnije, najneobičnije. Sve ono što je natjeralo pjesnika/inju da izađe pred čitaoca, spontano i naglo zapisivanje ideja koje nagrnu, potom pritisak novih pjesama, koje nikako da iskoče dok se ne oslobodi prethodnih, nesigurnost, stvaralačka čednost, jednom rječju neobična slatka uznemirenost i smetenost, spada u prve korake. Ali , naravno, po jutru se dan poznaje! I obično tako bude: prva vam knjiga bude putokaz i arhetip za ono što će da uslijedi. Neko počne da se usavršava u jezičkom diskursu, neko se bavi versifikacijom  merkm, nekoga ponesu nove ideje, a neko istražuje polje novih tema i ideja. Rijetko i sve zajedno. No, čini se da sve to može da bude uzalud ako presahne onaj prvobitni izvor: izvor humora i igre, ljubavi i brige, neočekivanih obrta. Najbolje je kad pjesnik i u petoj ili desetoj zbirci i dalje na sebe liči. Ili bar „najviše na sebe liči“.

Na našem pjesničkom nebu poezije za djecu, na žalost, skoro i da nema ženskih pjesničkih pojava. U čemu tražiti razlog? Možda je on u intezivno proživljenoj i isuviše dirljivoj i nemjerljivoj majčinskoj ljubavi čije savršenstvo jezik naš nasušni nije u mogućnosti vjerodostojno i istinito da prenese. Jer već je najveća poezija napisana  činom rađanja. Iznad nje, a ni u ravni sa njom ne postoji dovoljno bogat jezik da joj „vodu nosi“. Ali uprkos ovoj smjeloj pretpostavci, izuzeci postoje.

Sonja Padrov Tešanović je svoj poetski život majke nastavila prvom i drugom knjigom poezije, koje su sjale i odisale majčinskim instiktom i beskrajnom ljubavlju prema svojoj djeci. I kada su djeca odrastala, ta ljubav se prelivala putem knjige na drugu djecu i njihova djetinjstva. Svakako da često prevelika količina emocije može da našteti pjesmi i optereti je bremenom patetičnog, ali kad su djeca u pitanju čini se da te granice ne postoje. Najbolje je kad se desi spoj emocionalnog i poetske vještine, uz otkriće teme koja može da nosi neki interesantan zaplet i da se mašti da se jezikom poigra. Tako sam i zapisao kao jedan od recenzenata (nisam baš vješt i samopouzdan kad je u pitanju ocjena rada drugih i nošenje ovakvih titula) u  korist pojave Sonjine prve i druge  knjige. Ali imao sam zaista čast da dobijem povjerenje da prepoznam ono što je njoj najbitnije, a to je ljubav prema djeci. I taman kad pomislite da će pjesnički kurs da se nastavi u prvobitnom pravcu, otkrijete da sljedeća zbirka u sebi nosi klice novih ideja i umnožavanje tema. Ali baš onih tema koje u sebi, kao što maloprije spomenuh, nose bogat izbor moigućnosti da se pjesnikinja poigra slovima na širem polju značenja. Pomjerene su granice i sa ličnog plana prešlo se na opšti plan obraćanja, što poeziji uvijek daje posebnu vrijednost štiva koje želi da se podijeli sa drugima i za njihovo dobro.

            Novu, treću zbirku bismo mogli podijeliti na sljedeće teme: Čuda i otkrića, porodične, ljubavne ženske i ljubavne muške, takmičarske (sportske) i problemi. Tako otkrivamo pjesnički identitet pjesnikinje. To su teme koje je iskonski interesuju i kojima se predala. Malo je i pjesnika koji njeguju temu sporta i jačanje takmičarskog duha kao jedan od motivacionih faktora, (ali znajući da je i Sonja i cijela njena porodica usmjerena prema sportu,  jasno je da to nije moguće izbjeći) i kroz sportski način gledanja na svijet nude stihove koje djeca osjećaju kao svoje i lako im se „lijepe“ važni podsticajni  instrumenti. Tako u pjesmi SPORT ZA MENE, od ideje da se bavimo sportom se ne odustaje, iako ne postoje predispozicije za one „najizvikanije“ kao što su košarka, fudbal, vaterpolo, otkriva se šah kao odličan i pametan izbor.

            Duhovito rješenje za izbacivanje iz glave određenih ideja koristeći se vjetrom (BURA), fascinacija loptom i njeno poređenje sa planetom, inteligentno definišući bit života, njegov oblik, karakter i beskonačnost (LOPTA), i  ukazuje nam da pjesnikinja ima dara za razvoj ideje na više slojeva. Nekada intuitivno, nekada svjesno, a često kombinovano, dolazi do saznanja o nekoj pojavi i posljedicama, razlozima, i ostavlja mogućnost čitaocu da se pobuni ili da prihvati ponuđeni način zaključivanja. Na tom fonu interesantna je i pjesma o inspiraciji (ČESMA), gdje se ne daje ključ za razumijevanje neuhvatljivog, već se izražava bojazan da to „neobjašnjivo“ što se pojavi ne nestane kao što je i došlo.  Najuspjelije ljubavne  pjesme, po mom skromnom mišljenju, pisane su  iz muškog registra i to je taj deus ex machina-majka koja u ime sinova rješava dječačke probleme: SVESKA , ŠANGAJ, a posebno NA VISINI, gdje je ljubav toliko jaka da će On porasti do Njene visine. Ili jednostavan a divan stih; „ U školu je s tobom stigla vasiona“ (ODLIČAN ĐAK). Ne treba zaboraviti ni ne baš brojne, ali svakako važne pjesme za najmlađi uzrast. Tu izdvajam pjesmu OPERSKA DIVA, gdje se kroz pretpostavljeni rezon bebe o potrebi za cuclom i posljedicom njenog nedostatka, dobija umjetnička disciplina opersko pjevanje, da ne kažemo-dreka! Zašto ne pomenuti i DIVNU MAČKU BIJELU, koja se bavi tabu temom seksa, diskretno, prebacujući “odgovornost“ na prirodu, zatim pjesmu o dobroti pod maskom naslova DJEDA MRAZU i t.d.

Na kraju  zaključio bih da je ova zbirka  bogatija na tematsko-idejnom planu nego prethodne, pa se može lako zaključiti da poezija Sonje Padrov Tešanović, napreduje i razvija se  brzim koracima prema kvalitetnoj i maštovitoj književnosti za djecu i mlade i da će imati svoje i „male“ i „velike“ čitaoce na svojoj strani.

Zaista joj želim da joj se korice pretvore u krila, a slova prosiju iznad glava onih koji imaju spremno srce i otvorene uši za poeziju, danas više nego ikada potrebna i važna za svijet i svijest onih koji sve više rastu i razvijaju se ispred ekrana sa gotovim prozvodom koji treba samo pojesti (ukloliko on ne pojede nas).

Zelenika, 17.01.2021.

Dejan Đonović