Početna / Vijesti / Na kraju povorke- SAHRANJIVAČ ( novi roman Željka T Kovačevića )

Na kraju povorke- SAHRANJIVAČ ( novi roman Željka T Kovačevića )

NASLOV: ”Na kraju povorke- SAHRANJIVAČ”

Autor: Željko T Kovačević iz Tuzle

Izdavač: SPKD Prosvjeta Tuzla, ASoglas D.O.O Zvornik

Štamparija: ASoglas D.O.O

IZ RECENZIJA:

Stanislav Tomić
STIGMA I SMRT
(o romanu Na kraju povorke – Sahranjivač Željka T. Kovačevića)

Savremeni francuski književnik i akademik Žan d’Ormeson u svom romanu Priča Jevrejina lutalice napisao je: „Ne znam više ko je rekao da su svi veliki romani prvenstveno  priča o pojedincu koji počinje, ili o zajednici koja se završava.“Novi roman Željka T. Kovačevića, shodno tome, po uzoru na velike romane, narativ je i o jednom i o drugom. Pred nama je,prije svega,psihološka, ali, čini se, i antiideološka storija koja se, u prvi mah, javlja kao anamnezis one donekle zaboravljene starozavjetne  rečenice koja kaže: „oci jedoše kiselo grožđe, a sinovima trne zubi“.Usredsređen na konkretan slučaj, Kovačević se, naime, potrudio da nam literarno dočara trnjenje zuba ili, kako se to negdje kaže, oskominu, kod sina čiji je otac u Drugom svjetskom ratu jeo kiselo grožđe. Prisjetimo se, prvo ostvarenje ovog književnog stvaraoca nosi naziv Nova koža, a drugo Ankina rana. Ova treća  knjiga, pak, ima veze i sa kožom i sa ranom, jer glavni junak ovog romana nosi stigmu na svojoj koži i to je njegova rana. „Pitanje koje je sebi često postavljao jeste da li je njegov grijeh dovoljno kažnjen ili sudbina treba još da ga bičuje zbog onoga što nije počinio?“, piše autor o svom junaku, a zatim nastavlja: „Ako je otac kriv zašto on trpi posljedice?“ U samom romanu ovo pitanje se ne problematizuje toliko u religijskoj kolikou ideološko-političkoj ravni, odakle prevashodno proizilaze konsekcence koje se pri tomreflektuju na ličnost i tako formiraju psihološku stvarnost koja je predmet piščevog interesovanja.Čini mi se da bi religijska značenja njegovog pripovijedanja bilo bolje potražiti u nečem drugom.

Odnos zločina i osvete jedan je od glavnih problema romana Na kraju povorke. Čitajući njegov sadržaj možemo shvatiti da osveta nije najbolji odgovor na nepravdu i da se zlo ne po pobjeđuje zlom, jednako kao što se vatra ne gasi vatrom. Drugim riječima, priča koja je pred nama egzemplar je da život poslije osvete nije mnogo bolji od života prije nje. Ma kako osveta djelovala privlačno, ona ne samo da ne popravlja naš duhovni ambijent, nego ga dodatno otežava. U tome je, rekao bih, religijski smisao agonije subjekta koju ovaj put tretira Kovačević. S druge strane, ne treba izgubiti iz vida da je odnos prema smrti takođe religijska tema koju ovdje nalazimo.„Sjetio se riječi Vladike Velimirovića kojeg je od prije rata lično poznavao: ’Prije nego što smrt dođe treba da znamo ima li smrti’,“ bilježi autor. Nadasve, glavni junak ovog romana ima neobičan hobi, a to je posjećivanje sahrana. Za razliku od mnogih koji posjećuju, recimo, sportske događaje, muzičke koncerte, pozorišta ili bioskope, on posjećuje sahrane. Rijetko ko o sahrani razmišlja kao o događaju koji ima svoju publiku. Na sahranama se, kako kaže sam autor, može vidjeti kultura čitavog jednog naroda. Meni se, pak, čini da ovaj motiv ima nešto dublju, metafizičku konotaciju i da se u njemu krije odnos prema smrti kao srednjišnji problem smisla ljudskog života. Taj njegov hod u povorci može biti parabola našeg postojanja. Porazmislite o tome!

 

Slavojka Bubić

Svjetlost duše nad tamom uma

(o romanu Na kraju povorke – Sahranjivač Željka T. Kovačevića)

 

„Miris knjige nije samo miris papira, nego i miris veličine napisanog djela!..Osjećaj nakon pročitanog djela je nešto teško opisivo onome ko nije s knjigom drug… Moja biblioteka to sam ja!“, riječi su autora, Željka T. Kovačevića, koje je stvaralački namijenio Ivanu, glavnom liku ovog romana.. Kolika je veličina ovog djela moglo bi se mjeriti dužinom razmišljanja o pročitanom, ili doživljavanjem zle kobi, ili sreće, neizvjesnosti borbe junaka sa samim sobom i sa društvenim sistemom, stvaralačkim znalaštvom autora da nas nauči i podsjeti na osnovne i jedine istinski prave ljudske vrijednosti. Na značaj knjige  ukazuje i naglašavajući da je ona pobjednik, jer ona nadživljuje autora, kroz lik filozofa Fileta koji iza sebe ostavlja svoje filozofske spise o Bosni, mjestu gdje je smještena radnja romana. Sudeći na to koliko je značajnih  životnih pitanja otvorio, i znalački se njima bavio u ovom romanu, s pravom bi se moglo reći da je u svoje misli utkao dio duše, pretočio ih u tečne rečenice koje je na pladnju ponudio čitaocima i sudeći po tome, pred nama je sjajan roman, „pobjednik.“

Tanka je linija između autora i čitaoca, kao što je, kako Kovačević naglašava rečenicom koju izgovara Ivan, „tanka linija između komunizma i fašizma“, aludirajući na to da je tanka linija između slobode i ropstva, kao što je tanka linija između života i smrti, što čini okosnicu ovog romana, čija je radnja smještena u vrijeme socijalizma i proleterskog društva. Bez istinske smrti i  uskrsnuća nema nade za čovječanstvo, za vječno zajedništvo sa Bogom. Otud je, ime glavnog lika Ivan, u značenju: „Bog je milostiv“. Većinski dio radnje romana je upravo zasnovan na traženju milosti od Boga za učinjeno. Zbog učinjenog, on se ne može suočiti s Bogom, licem u lice, jer vatra savjesti suviše peče, pa istraživanje običaja sahranjivanja uzima kao veo, ili ogledalo, tragajući za sopstvenom sahranom, ili izbavljenjem. Suština hrišćanstva počiva na oprostu grijeha. Traži li to Kovačevićev junak na kraju povorke? Kao što bez Kaina nema Abelove smrti, bez Abelove smrti nema svijeta, tako bez Željkovog glavnog lika nema smrti profesora Sokola, a bez smrti profesora nema mjesta „na kraju povorke“.

Kovačević se i u ovom književnom djelu, kao i u prethodna dva bavi fenomenom ljudske psihe prikazujući unutrašnju borbu likova, kao i lomljivost i teret njihove duše. U romanu Nova koža ističe: „Oprostiti nekome, znači osloboditi se jarma duše, pritiska kojeg čovjek trpi“, dok u Ankinoj rani,  njena duša, kao i Ivanova duša u ovom romanu, vode rat sa samom sobom. Pitanje koje je razapeto u cijelom romanu je: „Da li je teže oprostiti drugom, ili sebi?“

Ovo djelo je psihološkog karaktera, jer njegova osnova je u preispitivanju svoje ličnosti, bavljenju samim sobom prije i poslije zločina, ali i bavljenju psihom i sudbinom drugih ličnosti. Kao što kod  Dostojevskog u romanu Zločin i kazna Raskoljnjikov ne može da podnese status zločinca, na sličan način i Željkov glavni junak vodi borbu sa savješću zbog počinjenog zločina.  Navedenim likovima je zajedničko kršenje normi kao što su: pravda, religija i moral. Kovačević kao vrsni poznavalac čovjekove psihe, Ivana smješta u četiri zida, vrhunski ga stavljajući u specifično duševno stanje koje njim vlada, gdje on ispašta zbog zločina, dok Dostojevski zločinca dovodi pred lice pravde. Navedeno upućuje da je autor vrstan poznavalac fenomena ljudske psihe , istančanih čula i oštrog oka zapažanja raznovrsnih ljudskih sudbina i to kroz različite vremenske epohe. Njegovo umijeće da ljušturu od čovjeka nakon počinjenog zločina, vaskrsne i dovede u stanje duševne harmonije, vješto predstavljajući ranjivost duše i pobjedu njene svjetlosti nad mračnim umom, navodi na zaključak da je upravo u tome suštinska ljepota njegovog izražavanja i ono po čemu se razlikuje od drugih autora, zbog čega je on na nivou, ili čak za stepenicu više, po kvalitetu i nivou  pisanja u odnosu na prethodna književna ostvarenja.

 

O Dejan Spasojević

Proverite i

U pripremi roman ”Sledi put svoga srca”- Borka Miličić Boba

Ono što ovaj roman čini posebno vrednim  je porodica, koja u knjizi zauzima važno mesto. …

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *